Pločnici pješacima. Zašto ne. Ali kamo 
s biciklistima?

Pločnici pješacima. Tako glasi zahtjev ispisan žutom bojom po zagrebačkim pločnicima kojima se sudaraju nemilosrdni biciklisti, žustri pješaci i zalutali motociklisti. Vrlo skoro Hrvatskoj bi se mogao desiti referendum na kojemu će građani tražiti da u Ustav uđe odredba o pločnicima koji bi trebali pripadati pješacima. I samo njima. Danas je u Zagrebu, ali i drugdje bicikl kulturološki hit. Njime se skidaju kile, nabija kondicija, štedi novac, štiti priroda, a kod većih prometnih zagušenja brže se stiže do cilja. Bicikle u Zagrebu voze i kulturnjaci u rasponu od glumca Danka Ljuštine, koji prolazi Savu na putu do zagrebačkog HNK, preko ravnateljice Eurokaza Gordane Vnuk i pjesnika i prozaika Kemala Mujičića Artnama, koji na biciklu razvozi Meandrove knjige, do akademika Ranka Matasovića. Na biciklu možete vidjeti i Milu Kekina. Jedino političari izbjegavaju bicikle, osim na biciklijadama kada se voze iza sigurnih policijskih rotirki. Kada su na biciklima, ljudi imaju problema s pješacima i vozačima automobila i prema njima su isključivi i mrzovoljni. Kada ti isti ljudi krenu hodati po zakrčenim pločnicima, odmah im ponestane tolerancije prema biciklistima i njihovim jurnjavama po označenim, i češće neoznačenim biciklističkim stazama. Kada pak ti isti ljudi sjednu za volan automobila, nema više ni traga od njihove pješačke ili biciklističke prošlosti. Odmah postaju fanatici brzine kojima biciklisti remete brzu vožnju kroz labirinte jednosmjernih ulica. Količina psovki koje na dan izbace iz sebe sudionici u prometovanju zbog biciklističkih vratolomija opasno zagađuje ugođaj jedne od najkatoličkijih zemalja Europe. U opasnosti od biciklista koji haraju pločnicima više nisu samo mala djeca, polugladni starčići ili mladež koja tipka SMS-ove nego i drugi biciklisti jer u tim biciklističkim manevrima nikada se ne zna tko se kome mora ukloniti. Zagreb, grad uljuljkan u ljepote surove tranzicije, doživjet će ili pješačku ili biciklističku revoluciju. Stoga poruke Pločnici pješacima treba čitati s maksimalnim oprezom. One su početak pokreta koji može promijeniti povijest ove zemlje koja ulazi u asocijaciju u kojoj biciklisti imaju dobro uređena prava i još bolje uređene staze. A tu je Hrvatska na početku. U Hrvatskoj su biciklistička prava nikakva, a staze nesigurne. Kultura biciklističke vožnje na niskim je granama. Znojni biciklisti u punoj ratnoj spremi koji jurišaju s jednog na drugi kraj ovog grada, u kojem dio stanovnika još ima stoku i sadi pšenicu bez kanalizacije i pitke vode, jedan su od većih problema. Biciklisti su mogli biti razlog za neulazak Hrvatske u uniju država koje jamče ekonomske, spolne, političke i vjerske slobode svakome pojedincu koji je kreditno sposoban. Onima nesposobnima sve je to ionako upitno. Ali, to nije tema ovog teksta u kojem pučka furija navješćuje revoluciju koju će podići ili bijesni pješaci, koji ostaju i bez dijelova pločnika koje guta Zagrebparking, ili biciklisti ljutiti na pješake koji su se uskopistili baš na njih, kao da nemaju ni jednog važnijeg protivnika. Pločnici pješacima formula je za eksploziv koji bi mogao eksplodirati u lice vlastodršcima koji na posao putuju sofisticiranijim prijevoznim sredstvima daleko od kontrolora ZET-a ili biciklističkih staza što završavaju u čeličnim stupićima kao metaforom grada koji je svoje građane odavno pretvorio u podanike palanačkog mentaliteta u kojemu je najlakše zavaditi bicikliste sa pješacima. I onda sa strane gledati taj žalosni obračun u kojemu ni jedna strana nema šansu za pobjedu ni za časni poraz. Pločnici pješacima. Zašto ne. Ali kamo s biciklistima?