Već četiri od trideset svojih godina živi u Hrvatskoj. Nije stigao turistički, na more, nego za ljubavlju, za suprugom Tanjom, popola Poljakinjom i Hrvaticom. Međutim, boravak Roberta Ślęzaka (iako on ne inzistira, izgovara se "šlenzak") u nas postaje istinskom avanturom, koju pripremljenu posebice za naše čitatelje možete doživjeti svim čulima. A mi smo odmah posmislili kako je točno da si odande odakle ti je žena. (...)
Sve to tako blisko nam, a tako novo potpisuje majstor Robert Ślęzak, šef kuhinje restorana Balon na zagrebačkome Prisavlju, u znaku Ovna rođen u Tyczynu, u Poljskoj. Osnovnu je školu završio 1991. u Głogowu Młp., na jugoistoku Poljske, u Galiciji. Godine 1995. s odličnim je završio 4-godišnju gastronomsku srednju školu, smjer tehnologija i organizacija prehrane. Kao kuhar počeo je raditi u snack baru pizzeriji, da bi već za devet mjeseci postao šef kuhinje.
Do 2002. radio je u desetak restorana i hotela kao šef kuhinje, voditelj ugostiteljstva, što mu je omogućilo profesionalan razvitak i usavršavanje pod nadzorom eksperata kao što su Bernard Lussiana (francuski kuhar koji je radio u mnogim svjetskim vodećim restoranima i hotelima, a od 1995. šef je kuhinje restorana Malinowa u varšavskome hotelu Le Royal Meridien Bristol u Varšavi, koji je 2003. dobio pet dijamantnih zvjezdica), Roman Ruciński (osam godina šef kuhinje restorana u Parizu, francuska kuhinja), Pomsen Svay (kuhar podrijetlom iz Kambodže, kineska i orijentalna kuhinja), Edgar Sanchez (kuhar podrijetlom iz Meksika, trenutačno šef kuhinje meksičkog restorana u Beču; meksička i latinoamerička kuhinja).
U travnju 2002. Robert na hrvatskome zna reći samo "bok" i "volim te" i zapošljava se kao kuhar u restoranu Vinodol u Zagrebu, a nakon tri mjeseca postaje, dakako, šef kuhinje.
S hrvatskom se kuhinjom upoznao tek nakon dolaska u Zagreb, priznaje Robert. Oduševljava me raznolikost vaših specijaliteta. Sudjelovao sam u nekoliko seminara (Jela zagorske i slavonske kuhinje, specijaliteti od guščjeg mesa), a najviše me zanima starohrvatska kuhinja, na temelju koje mogu svojim gostima ponuditi nešto posebno. Također sam sudjelovao na nekoliko natjecanja koja su mi omogućila upoznavanje vodećih hrvatskih kuhara i novosti u kreativnoj hrvatskoj kuhinji.
Od prosinca 2004. gospodin Ślęzak vodi kuhinju restorana Balon na zagrebačkome Prisavlju, gdje smo jela što ih je pripremio i snimali.
Očito shvativši domete svoga mladoga i ambicioznoga chefa, vlasnici i menadžeri restorana daju mu više slobode u stvaranju ponude, a time mu omogućuju nova dokazivanja kreiranjem dnevne i tjedne ponude, organizacije tematskih večera itd. Uvelike mu, kaže Robert, pomaže i Boris Ivančić iz vinoteke Vivat i partneri u susjedstvu restorana, gdje uz vina nude i vinski pribor, čaše, prigodne darove te pomno odabrane posebne žestice proizvođača. Ponudu mediteranskih delicija (sušeno voće, med, džemovi, slani bademi, proizvodi od tartufa itd.) odnedavna su obogatili najkvalitetnijim hrvatskim maslinovim uljima. U svojoj kuhinji Robert rabi mnoga tipično hrvatska pića, kako bi njima zaokružio doživljaj regije i podneblje.
Za pitu od šljiva bistrica, primjerice, brašno ne razmuti u vodi nego u šljivovici, višnjevac oblikuje u sorbet, u punjenu papriku dodaje vino, a u hladnu juhu od višanja s crnim vinom maraschino itd. Predložio nam je tako i dva vrlo osvježujuća koktela, jedan nadahnut hrvatskim jugom (limun, prošek), a drugi sjeverom (gemišt). Snimajući, morali smo uz "gorskokotarski" mousse što ga je osmislio kušati i gorskokotarski gorski liquer te "zlatnu vodu" iz njegove domovine, 40-postotnu votku s listićima 23-karatnog zlata i Mickiewiczevim stihovima.
A da je jedan moj prijatelj kušao taj Robertov desert, nazvao bi ga "mrakom". Mrkli mrak, kažem. A Robert pripovijeda kako je borove iglice otkrio još u Poljskoj, na drvetu u parku pred restoranom u kojem je radio: dok je pripremao marinadu za divljač, ponestalo mu je omiljenih borovica. Taj svjež okus i miris borove šume okus i miris su koji podižu, kaže, a u nas ga podsjećaju baš na Gorski kotar, Plitvice i Liku. I maslinovo sam ulje otkrio ovdje. Prije sam ga upotrebljavao tek tu i tamo, sve dok nisam bio na natjecanju Zlatna maslina u Puntu, govori. 2005. Na Krku je u pripremi jela s maslinama i maslinovim ulje osvojio 3. mjesto, a u maloj školi kušanja maslinova ulja otkrio da i maslinovo ulje može mirisati po zelenim jabukama, po svježoj travi Robert bez pretjerivanja svaku priliku koristi za upoznavanje hrvatske kuhinje, od namirnica do postupaka i običaja u posluživanju, bilo da kuša uzorke što mu ih donose za restoran ili preporučuju, bilo da kupuje na kojoj od zagrebačkih tržnica, bilo da jede u restoranu koji mu je netko posavjetovao ili doma nešto slatko što mu priprema Tanja po bakinim receptima. Veliko mu iskustvo, znanje, kreativnost i profesionalna hrabrost omogućuju smjele eksperimente s izuzetno zanimljivim rezultatima. Dok s Tanjom ne otvori restoran iz zajedničkih snova zasad imaju samo ime "Crni mačak" dio njih možete kušati zahvaljujući Robertu, našoj radoznalosti i želji da ono što zajedno predložimo svatko može pripremiti, bez pretencioznih postupaka i preskupih ili nedostupnih namirnica. Iz svoje kuhinje ništa ne taji, a kad želi nešto doznati dozna. Kad mu je do nekog jela stvarno stalo, nije mu teško pokusno ga pripremati, ako treba, i 50 puta, ako treba. A kad mu neka vizija dobro uspije, osjeća se kao da je to njegova duša, ljubav, dobro rapsoloženje. Salatu od hobotnice i parmezana s crnim tartufima osmislio je otkrivši da je blanširana pa zamrznuta hobotnica izuzetno slatka. Toliko slatka, kaže, da od nje priprema i carpaccio. Uopće, dodaje Robert, u Hrvatskoj je vruće, a nedostaje mi hladnih jela, i predjela, a i hladnih juha kakve se u Poljskoj mnogo jedu. Čudi se što nismo bolje iskoristili, primjerice, bogatstvo izvrsnih kruhova i peciva. Što mu je najdojmljivije u hrvatskoj kuhinji? Kuhinje, kaže, prepoznaje po okusu. Dosta mu je jedan začin, da ga podsjeti na neku zemlju. Kim ga podsjeti na njegovu Poljsku i na kruh s kimom, sir s kimom, bigos A okusi Hrvatske za njega su plodovi mora, ljuta paprika, kulen, pršut Što mu nedostaje u našoj kuhinji? U Zagrebu mu nedostaje restoran koji bi, kao u Krakovu, nudio izvornu domaću hranu i u kojem bi se, ako bi već morala biti purica s mlincima, nudile domaće purice i domaći mlinci. A hrvatskoj kuhinji, smatra, najviše nedostaju kuhari vizionari, da se ne nudi neprestano staro, na isti način. Robert kaže kako voli kuhinju sa sadržajem i neprestano traži okuse i mirise koji mogu dirnuti u srce. Na kraju, podsjeća me da ne zaboravim napisati kako zahvaljuje svima u Hrvatskoj koji su željeli podijeliti s njime tradiciju svog stola.