Po mišljenje u CK, pardon, u Komoru

Ako ste pomislili da je rigidni staljinizam još davno nestao iz Europe, pa i da je s padom Berlinskog zida prije dvadeset godina uništena svaka mogućnost njegove obnove, varate se. Vjerovali ili ne, upravo tu među nama, u zemlji koja je bila dio Europe prije svih ostalih, kriju se i dalje utvrde u kojima se njeguje sjećanje na slavne dane kad je ispričati vic moglo donijeti noć pod milicijskim batinama. Pitate se zacijelo koja li je tajna udruga koja njeguje najgore običaje bivšeg sustava, one koji su možda bili ključna poluga zbog koje su zidovi na kraju pali?

Tko misli da se izricanje mišljenja može i danas drastično kazniti? Kriju li se poštovatelji slavne tradicije verbalnog delikta negdje u redovima starih komunjara, među odbjeglim članovima SUBNOR-a, među tajnim obožavateljima Aleksandra Rankovića, među preostalim članovima Šuvarove stranke? A ne, nisu oni tako neinteligentni, kriju se, naravno, tamo gdje ih nitko ne bi očekivao, ubacili su se neopaženo u jednu profesionalnu udrugu čije se perjanice već 20 godina busaju u prsa, spominjući svakom tko to želi slušati koliko imaju zasluga za čuvanje svjetla slobode u vrijeme jugoslavenskog mraka.

Riječ je zapravo o udruzi čiju samostalnost i neovisnost jamči Ustav, i to među odredbama koje štite ljudska prava i temeljne slobode. “Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom”, kaže Ustav. A Hrvatska odvjetnička komora, preko Disciplinskog suda, kaže ovako: Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali za to se mišljenje treba izboriti u Komori! Nekad se za najveće partijske poslušnike govorilo da po mišljenje idu u komitet, a danas očito odvjetnici moraju po mišljenje u Hrvatsku odvjetničku komoru. Riječ je o presudi kojom je sa čak 25 tisuća kuna kazne disciplinski sud Odvjetničke komore kaznio odvjetnicu Doris Koštu jer je kritički govorila o cijenama odvjetničkih usluga u Hrvatskoj! Pa troje odvjetnika, disciplinskih sudaca, kažu ovako: odvjetnici su dužni zastupati i podržavati stavove koje su usvojili preko svoje Komore, a naročito kad se obraćaju javnosti i medijima!

Teško je ocijeniti je li u tome gore to što upravo odvjetnici njeguju tradicije demokratskog centralizma. Ili to što odvjetnici, čije pravno znanje tako skupo plaćamo, možda i nisu pročitali Ustav. Koji ne samo što jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli nego osobito – slobodu govora i javnog nastupa! Naravno, perjanice Odvjetničke komore malo bi marile za bilo kakav stav nekog odvjetnika, da splitska odvjetnica nije dirnula upravo tamo gdje su najosjetljiviji: u novčanik, odnosno u tarifu.

Ne dirajte nam tarifu, stari je hit odvjetničkih vukova, a po presudi disciplinskog suda Komore “tarifa nije samo izuzetno važan akt Komore, već je i akt koji određuje samostalnost samog odvjetništva. Stoga je nespojivo da Komora zastupa jedan stav, a odvjetnik kao pojedinac drugi, i to javno, pred ogromnim auditorijem.” Kolektiv, dakle, iznad pojedinca, a Komora bi članove suda mogla za nagradu poslati na usavršavanje. Možda u Sjevernu Koreju?