Po Orwellovu receptu

Šokantno ubojstvo mlade Ivane Hodak, a potom i smrt osebujnog Ive Pukanića postali su neizbježnom temom gotovo svih razgovora u posljednjih petnaestak dana. U Hrvatskoj kao da se više ni o čemu ne priča osim o tim tragičnim smrtima. One su izazvale šok i zaprepaštenje. Okrutnost, način stradanja i zagonetnost tih ubojstava zapanjili su, uzbunili i uznemirili.

Ali i gotovo sve drugo što se u zemlji događalo potisnuli u drugi plan. Posvuda slične priče o žrtvama, mogućim naručiteljima i o zločinu. Mediji vrte sličnu matricu, iznose nepoznate detalje i pretpostavke, slažu razne kombinacije tko bi to mogao učiniti i zašto. Hrvatska posljednjih dana listopada iznova živi u paralelnoj, medijski posredovanoj realnosti. U realnosti osobito dragoj političarima, posebno onima na vlasti.

Dva su posljednja brutalna ubojstva zasjenila Hrvatsku i, barem nakratko, valjda sve njezine probleme, događanja, planove i razne bedastoće. Realnost nam se često pretvara u bizarnost. Posebno na televizijama. Pa umjesto da netko stručan objasni ljudima globalne ekonomske trendove, tokove novca i kapitala, a onda i krah naše burze, gledateljima se nudi “cveba” o časnim sestrama koje su postale dioničarkama Hajduka! Kao da su zadarske “švore” mjerilo hrvatske ekonomije i indeks stanja na burzi.

Čak da crne vijesti o smrtima Ivane Hodak i Ive Pukanića nisu toliko zacrnile i “pojele” medijski prostor, nije sigurno da bi se u tome “pojedenom” vremenu pojavio netko kompetentan, netko upućen i dovoljno razumljiv, pa da s ekrana objasni “stanje fakata”. Jer ono što o tome pričaju političari kao da malo koga zanima, kao da malo tko u to vjeruje. U zemlji gdje se i inače malo čita, gdje ne postoji navika čitanja novina, TV ekrani su “rođeni” da se pučanstvu nešto kaže, i nešto objasni. No, malo tko nešto pametno objašnjava.

Dok slušamo i gledamo televizijske sve duže i sve opsežnije “kronike zločina”, dok prelistavamo novine prepune crnila, već smo i nesvjesno u “điru”, suputnici u posredovanoj, u paralelnoj realnosti. U isto vrijeme, ali u onoj drugoj, realnoj realnosti, Hrvatska na međunarodnim sudovima gubi dva spora teška stotine milijuna eura! Tko će na koncu platiti tu medijski zanemarenu državnu aljkavost i nebrigu? Zna se.

Tko će sada razmišljati zašto se prodaje INA, ne bi li možda trebalo protestirati protiv njezine prodaje? Ali u ovoj zemlji nitko zapravo i ne protestira. Osim nekoliko intelektualaca, svi ostali šute. Javnosti zapravo i nemamo. Kritičke javnosti pogotovo. Je li bilo građanskog protesta kada je ubijen Luka Ritz, kada su ubili Ivanu Hodak, kada je ubijen Ivo Pukanić? Umjesto prosvjeda, kao demokratskog pritiska demokratski osviještenih, imamo medije prepune informacija o zločinima protiv kojih smo kao građani trebali protestirati.

U Hrvatskoj se o zločinima radije sluša i čita nego što se protiv njih protestira. Važnijim postaje da će Dinamo napokon “prezimiti u Europi” nego što se nasilje umnožilo na stadionima i gradskim ulicama. Glavno da su nam ekrani, novine i eteri prepuni horoskopa i “astroloških savjeta”! Kao da će nam horoskopi i astrolozi nepogrešivo savjetovati kako da i sami ne postanemo žrtvama nasilja! Mi živimo u svojevrsnoj mutaciji orwellovske antiutopije. U njoj se tvrdilo da će sadržaj javnih općila biti sveden na zločin, sport i astrologiju.

Ne slijedi li hrvatska realnost taj negativnoutopijski obrazac? Puk se gotovo pretvorio u potrošače, apatične promatrače i povremene glasače. Političari su postali slični estradi, forma je postala preča od sadržaja. Postalo je važnijim čitati o zločinima nego se protiv njih buniti, a čitajući i ne misliti što čini politika...