Po scenariju devalvacije dogodit će nam se - Mađarska

Kada su efekti globalne financijske krize dosegli njihovu zemlju, čelnici jedne srednjoeuropske države bivšeg istočnog bloka nisu oklijevali. Suočeni s padom gospodarske aktivnosti i rastom nezaposlenosti, sklopili su ugovor s MMF-om te pokrenuli kontroliranu devalvaciju, s ciljem povećanja izvozne kompetitivnosti svoje industrije. Ideja je bila sljedeća – uz niži tečaj domaće valute, cijena rada i proizvodnje u njihovoj zemlji, izražena u nekoj od stranih valuta, smanjit će se, pa će stoga domaći izvoznici postati konkurentniji, početi dobivati više poslova na stranim tržištima, iz čega bi na kraju trebao proizaći gospodarski rast.

Uostalom, tom modelu država je pribjegavala u više navrata tijekom ranijeg desetljeća. No, svaki put kad bi devalvirali valutu, izazvali bi i jaku inflaciju, smanjili dohodak te oduzeli dio vrijednosti štednih uloga građana. Rezultat takve politike bio je da građani, u strahu od devalvacije, više nisu štedjeli u domaćoj valuti, već u eurima ili dolarima. Ta činjenica, pak, rezultirala je manjkom domaće valute u bankama, pa su stoga i kamatne stope na kredite u toj valuti bile znatno više od onih vezanih uz neku od stranih valuta. Početkom prošlog desetljeća, stoga, državu su preplavili krediti denominirani u eurima, dolarima, švicarskim francima, pa čak i japanskim jenima – naravno, uz valutnu klauzulu.

Do početka krize, čak 60 posto kredita stanovništvu činili su upravo takvi krediti. Dakako, kad je Vlada donijela odluku o devalvaciji nacionalne valute, gotovo u jednom danu iznos koji su građani trebali otplatiti porastao je za 30 posto. S druge strane, porasle su i cijene uvoznih roba, prvenstveno energije, pa je realna kupovna moć građana – kojima je plaća i dalje bila istog iznosa u domaćoj valuti – još više pala. Istim automatizmom porasle su i obveze po stranim dugovanjima privrede i države, a posebno su pogođene bile tvrtke okrenute uvozu.

Željeni pozitivni efekti, pak, izostali su. Rast konkurentnosti izvoznih proizvoda na stranim tržištima nikad nije materijaliziran, prvenstveno jer je zbog recesije potražnja bila u padu, dok su na domaćem tržištu efekti također bili slabi. Nakon devalvacije uvozni proizvodi bili su skuplji nego prije, ali deindustrijalizirana privreda nije mogla proizvesti supstitucijske robe. Država je upala u grozan recesijski ciklus. U samo godinu dana 100 tisuća ljudi ostalo je bez posla, deseci tisuća, zbog toga što nisu mogli plaćati skupe kredite, i bez krova nad glavom.

Pala je vlada, na vlast došla je privremena vlada tehnomenadžera i odmah, uz golemo nezadovoljstvo birača, počela provoditi politiku štednje. Izgubljeni su još deseci tisuća radnih mjesta, ukidana su prava i rastao je bijes građana. Na tom valu nezadovoljstva raspisani su izbori, a uz dvotrećinsku većinu na vlast je došla radikalna, desno orijentirana stranka. Uvedene su ustavne promjene, pravosuđe je stavljeno pod institucionalni nadzor vlade, provedene su brojne nacionalizacije, predložen je represivni zakon o regulaciji medija, a nova vlada u stalnim je prijeporima s međunarodnom zajednicom.

Standard građana dotaknuo je dno. Ne, ovo nije alternativni scenarij novije povijesti Hrvatske da su kreatori domaće monetarne politike popustili učestalim zahtjevima za devalvacijom nacionalne valute. To se dogodilo u Mađarskoj, koja je danas, prvenstveno zahvaljujući pogrešnoj ekspanzivnoj monetarnoj politici, najnestabilnija ekonomija Europske unije i jedini kandidat za uvođenje eura, koji je u lošijoj financijskoj situaciji od Hrvatske. Oni koji žele, iz te činjenice mogu izvući pametnu pouku i da ne proučavaju komplicirana istraživanja HNB-a. Oni koji ne žele, vjerojatno će i dalje nastaviti građane trovati demagoškim obećanjima da je devalvacija čarobno rješenje za sve njihove probleme.