Nakon izbora održanih u subotu mnogo toga u Pakistanu više neće biti isto. Iako Europljaninu vjerojatno nikada neće biti jasno zašto bi netko želio osvojiti vlast u zemlji poput Pakistana. Državna je blagajna gotovo potpuno prazna, struje nema ni za kućanstva, a nedostatak energije glavna je prepreka razvoju gospodarstva, političari su ogrezli u vrlo teškom obliku korupcije, a talibani iz susjednog Afganistana u času mogu napraviti neviđen kaos... Usprkos svemu, brojni analitičari tvrde da su ovo povijesni izbori i da ta zemlja konačno na kraju tunela, kroz koji hoda već gotovo sedam desetljeća, vidi svjetlost!
Nawaz Sharif i njegova Pakistanska muslimanska liga, pobjednici ovih izbora, nisu vlast iz raja, ali su zapravo idealna vlast za prijelazno razdoblje u kojem bi se trebali početi rješavati neki vrlo teški problemi s kojima se nitko do sada nije uspio nositi. Sharif će uspjeti dobiti većinu u parlamentu bez koaliranja s nekom manjom strankom, što bi mu moglo dati snagu i slobodu djelovanja. No izazovi i ciljevi koji pred njim stoje nisu nimalo jednostavni ni lako ostvarivi. Ako doista želi od Pakistana napraviti zemlju koja će početi velikim koracima gaziti prema demokraciji, on na neki način mora slomiti moćnu pakistansku vojsku koja je već u tri navrata od 1947. godine, kada je Pakistan postao samostalna država, rušio legalno izabrane vlade iako ustav te zemlje ima vrlo jasnu odredbu da su oružane snage pod civilnom kontrolom. Sharif s vojskom ima veliko iskustvo, nema povjerenja u vojni vrh koji, osim što se petlja u politiku – unutarnju i vanjsku – ima i kontrolu nad nekim vrlo važnim dijelovima gospodarstva. Čak i u razdobljima kada ne vlada izravno zemljom u obliku vojne hunte, vojska je moćan igrač koji vodi igru iza pozornice i zapravo određuje smjer politike. Nawaz Sharif generalskom vrhu nimalo ne vjeruje. Jedno od njegovih predizbornih obećanja je upravo slamanje ove zakulisne moći vojske i stavljanje oružanih snaga pod civilnu kontrolu i u okvire koje ima vojska u suvremenim demokratskim društvima. Kada bi to uspio, vjerojatno bi se vrlo lako riješili neki teški problemi koji destabiliziraju Pakistan. Tu ponajprije mislim na talibanski problem koji destabilizira zemlju i otvara vladavinu kaosa u kojem talibani, koji imaju vrlo čvrstu potporu vojne obavještajne službe, mogu otvoreno prijetiti političkim strankama u Pakistanu koje nisu sklone talibanima i islamizmu. Ako uspije riješiti razmirice s Indijom i ako uspije pokrenuti gospodarstvo koje je u vrlo jadnom stanju, Pakistanci bi mu i za života mogli podignuti spomenik.
No svakako zanimljiviji od Nawaza Sharifa, koji ipak pripada u klasični pakistanski politički establišment, bivši je igrač kriketa Imran Khan, koji će vjerojatno biti drugi po političkoj snazi u parlamentu. Znakovito je da se on petnaest godina intenzivno mučio pokušavajući polučiti kakav-takav uspjeh u politici kojom su vladali Benazir Bhutto i Nawaz Sharif. Vrlo je principijelno gradio imidž političara kojemu je stalo do općeg dobra i interesa naroda. To je pokazivao vrlo jasno i konkretno, principijelnom političkom retorikom koja nije priznavala unutarnje granice i ograničenja. Prije dvije godine dogodio se onaj presudni \"klik\" – na njegovu političkom skupu pojavilo se više od 100 tisuća mladih i pripadnika srednje klase koji su tražili promjene. U Pakistanu, od ukupno 177 milijuna stanovnika, njih čak 100 milijuna ima manje od 25 godina, odrasli su u gradovima, išli u školu i žele živjeti u zemlji koja će im omogućiti sigurnost i solidan život. Stara politička garda, koja se baš i nije proslavila, ne znači im ništa zato što im i ne nudi ništa. Stoga je gotovo potpuno izvjesno da će Khan biti jako ozbiljan igrač na sljedećim izborima.
No ono što je puno važnije jest to da bi on mogao biti zamašnjak koji će u politiku uvući novu, sasvim drugačiju generaciju.