Počnimo misliti i koristiti slobodu

Kad nam je bilo bolje, nekad u socijalizmu ili sada u kapitalizmu? Slušajući povjesničara Ivu Banca na Z1 televiziji, čak 90 posto gledatelja na to je pitanje odgovorilo – u socijalizmu! Ovdje je riječ o anketi, koja i ne mora davati pravu sliku javnog mišljenja, ali i nedavno objavljeni rezultati većeg istraživanja pokazuju da nas je uhvatila nostalgija. To nije neobično. Prošla su dva desetljeća, stasali su naraštaji koji o socijalizmu znaju uglavnom iz roditeljskih priča, koje su najčešće, kao i sve priče iz mladosti, nostalgične. Bilo je posla, bilo je stanova, bilo je sindikalnih odmarališta, bilo je druženja i jednakosti...

Čak se i u novinarskim komentarima ponegdje omakne neko nostalgično prisjećanje na zemlju koja je bila, eto, znatno uređenija od ove, pa se elite ne bi mogao dokopati takav neki potepuh kao što se to sada često događa. Kakva je tada bila stvarnost, ipak smo zaboravili, sve se doima ljepšim pod velom sjećanja. Ipak, ovih dana one starije na to je vrijeme, zemlju i uređenje mogao podsjetiti dokumentarac Josipa Šarića o Sjevernoj Koreji. Iako sigurno nije sasvim pošteno uspoređivati režim u bivšoj Jugoslaviji s onim koji i danas vodi veliki vođa, sličnosti ipak ima. Najdojmljivija scena iz Sjeverne Koreje scena je s ulice, po kojima hodaju stotine. I šute. Muk vlada na ulicama. Na našim ulicama, doduše, nije bilo takvog muka, ali šutjelo se. Pred djecom se moglo samo šutjeti o najbolnijim mukama. Ili ih odgajati u dvostrukom ili trostrukom moralu, prema kojem se u kući često držao križ, a na radnom mjestu partijska knjižica. I u kojem se izvan kuće govorilo jedno, u kući drugo, pa su mnogi do danas ostali i sami zbunjeni, ne znajući koje im je lice tada bilo ono pravo, iskreno.

Sletovi, ljubav prema drugu Titu i partijskim sekretarima s jedne strane, tajno krštenje djeteta u crkvi i slušanje “Vile Velebita” s druge... Kad bi nas netko na dan-dva vratio, primjerice u sedamdesete, kad je pokošena hrvatska elita i ključne položaje preuzeli samo podobni partijski kadrovi, možda bi nas nostalgija brzo prošla. Danas smo razočarani efikasnošću kapitalizma, jer, eto, naši poduzetnici su ipak naši, a ne njemački ili skandinavski, pa i profit ne nalikuje na onaj u tvornici mercedesa ili mobitela. Ali, ako kao društvo nismo usvojili zapadnu efikasnost i poduzetnost, zato smo i više nego dobro preslikali društvene odnose. Ali ne iz Skandinavije, nego iz društava u kojima postoje gotovo nepremostive barijere između klasa, gdje je mnogima školovanje nedostupno, a pretjerane socijalne razlike razjedaju društvo. Zanimljivo je i da prema nekim istraživanjima Hrvati i dalje žele autoritarnog vođu, a politika i političari im se pomalo gade, svi zajedno. Kao da je najteže malo promisliti i koristiti slobodu. Pa se, primjerice, dobro informirati o strankama i političarima, izaći na izbore i vlast držati na oku. Ili izaći na prosvjede koji se šire svijetom i dati svoj prilog, reći što želimo, ako zaista želimo promjene u našem globalnom selu...