'Pokrštavanje' se nastavlja

“Četnici u Hrvatskoj”! To je naslov knjiga Fikrete Jelić Butić koju sam lektorirao prije oko trideset i pet godina. Kad smo se dogovarali o poslu, tiha, radišna i samozatajna povjesničarka, koja je činjenicama davala prednost pred ideološkim sudovima i presudama, treperila je od straha zbog mogućih reakcija na knjigu.

Tome sam se strahu, koji mi se činio pretjeranim, poprilično čudio, te sam je pitao zar ima koga kome bi prikaz četništva u Hrvatskoj smetao toliko da joj naudi. Na moje čuđenje ona je čuđenjem uzvratila te mi je rekla otprilike - ništa vi ne znate! Knjiga je objavljena, nisam primijetio negativne osvrte, ali ni preveliko oduševljenje.

No njezin me se strah dojmio posve drukčije kad sam čuo da je, zajedno sa svojim mužem Ivanom Jelićem, također povjesničarom, politički žigosanim zato što se među prvima u ondašnjoj državi odvažio govoriti o realnim žrtvama Jasenovca - izgorjela u svome stanu! Naravno, nikome nije ni palo na pamet da se javno upita je li taj čudni požar upalila neka politička žigica, pa se o zagonetnoj smrti dvoje povjesničara kratko pisalo samo kao o nesretnom slučaju, koji je brzo pao u zaborav.

U povodu vijesti da se Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid u ratu u devedestim godinama prošloga stoljeća vratio sam se u relativno daleku prošlost zato što se Sanaderov koalicijski partner, potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, kojeg su nakon te vijesti pune novine, vraća u još dalju prošlost. On je, dakako, protiv tužbe. Drži da Srbi u Hrvatskoj “imaju najviše razloga za tužbe” te da su iza tužbe Hrvatske vjerojatno i namjere “onih koji bi relativizirali genocid između 1941. i 1945. u NDH”. Jesu li to i Sanader i Mesić i Šimonović, “autor” tužbe?

Pupovca je najviše potreslo to što je zbog ove tužbe Srbima i Srbiji jako oslabila uvjerljivost s kojom bi govorili i pisali o prošlosti odnosa Hrvata i Srba od uspostave prve zajedničke države 1918. godine isključivo kao o hrvatskom zločinu i hrvatskom separatizmu. Taj negativni mit, u kojem je i slaboumno pretjerivanje o broju žrtava Jasenovca, neće moći kapitalizirati kao dosad.

Oslabit će i “argumentacija” s kojom se obrušavaju na pisanje o ustaštvu kao o proizvodu zločinačke politike vlasti prema Hrvatima u kraljevskoj Jugoslaviji. Više će se valjda uvažavati i povijesne knjige o četništvu u Hrvatskoj, makar su njihovi autori izgorjeli. Genocid što su ga Milošević i Srbija učinili u Hrvatskoj devedesetih godina imat će mjesto u dugom kontinuitetu gotovo cijelog 20. stoljeća.

Taj je kontinuitet mnogo snažnije od mene osjećala povjesničarka Fikreta Jelić Butić pišući o četnicima s neviđenim strahom u socijalističkoj državi “ranopravnih naroda i narodnosti” kojoj su oni navodno bili zakleti neprijatelji. Dakle, i na institucionalnoj međunarodnoj razini činjenice bi mogle početi potiskivati mitove. Lažna “večna žrtva” odgovarat će za zločine a “genetski zločinci” Hrvati pojavljuju se kao tužitelji.

Budući da povijest pisanja i podnošenja tužbe seže i u Račanovo i u Tuđmanovo vrijeme, već se postavlja pitanje o zaslugama za ovaj uspjeh Hrvatske. Zasigurno je najzaslužniji Sanader, a potom i Mesić, jer su ustrajali i kad su se mnogi bili pokolebali i kad bi se, s obzirom na okolnosti u kojima se želi što prije u EU, u kojima se traži suradnja sa susjedima i popustljivost, očekivalo čak i odustajanje od tužbe. Što se pak Pupovca tiče, šteta je što poput srbijanskih dužnosnika u stilu Miloševića govori o tužbi vraćajući se u Drugi svjetski rat te što je ostao uvjerljiv kao i njegova famozna laž o 10 tisuća pokrštene spske djece, kojom je relativizirao srpski genocid.