Policajcima njuha smeta i kravata

Mandić je nekad ratovao s policajcima duha, danas iza svake platane na Zrinjevcu viri nos policajca njuha. Nekadašnji su policajci pazili da ništa s duhom ne bude onako kako jest, nego da bude onako kako su “drugovi gore” odredili da ima biti, ovi današnji specijalizirali su se, po uzoru na dresirane istarske pse i svinje koji pronalaze tartufe, za pronalaženje i prokazivanje i najmanjeg traga što ga u prostoru oko njih ostavlja neobična činjenica da Hrvatska više nije jugoslavenska republika, nego suverena država. Čim nanjuše nešto što jest ili bi moglo biti autentično hrvatsko, bilo u zbilji, bilo u domišljatoj priči, odmah počnu kopati jamu, da bi nanjušeno što dublje zakopali.

Dok je podravska i zagorska likovna naiva nosila jugoslavenski predznak, policajci njuha nisu reagirali. Kad se početkom devedesetih pokušala riješiti nametnute etikete i predstaviti se kao “hrvatska naiva”, naši je kunsthistoričarski policisti složno pokopaše. Pa kad ih danas kakav galerist ili kustos iz New Yorka, Pariza ili Tokija, koji još nije obaviješten da je likovna naiva u Hrvatskoj upokojena, priupita za Generalića, Večenaja, Lackovića, Rabuzina ili Miška Kovačića iz Gornje Šume (koji je, Bogu hvala, živ), oni se grade da nisu odavde.

Dok je hrvatskim gradovima marširala jugoslavenska čizma, a na svečanim se akademijama šepurili oficiri u plavim odorama opasani zlatnim pojasima, nije bilo nikakvih primjedaba. No kad se početkom devedesetih na Gornjem gradu pojavila svečana postrojba Hrvatske vojske u slikovitim odorama, policajci njuha su se ustrčali kao da su u Zagreb provalili Tatari. Dok su se vijenci polagali na grob neznanog junaka na Avali, sve je bilo u redu. Kad je za odavanje počasti ponuđen Medvedgrad i vrhunaravni (likovno nedostižni) Oltar domovine Kuzme Kovačića, naši se policajci nikako nisu mogli smiriti. Rovarili su sve dok hrvatska straža nije eliminirana, Medvedgrad ozloglašen, a plamen na Oltaru ugašen.

Može, naravno, Hrvatska i bez svoje naivne umjetnosti, i bez počasne garde, i bez Medvedgrada, i bez Oltara domovine, ništa od toga ne ide u usta, ali kakva je to, molim vas, Hrvatska u kojoj i najneznatnija hrvatska mrvica djeluje na našeg policajca njuha kao tempirana bomba?

Posljednji su primjer reakcije na duhoviti projekt Kravat/Art, što ga ljetos u Zagrebu provode Turistička zajednica i Academia Cravatica. Pod geslom “Zagreb grad koji veže”, na nekoliko je mjesta u gradu svezana/postavljena bijela skulptura kravate od četiri metra (rad ak. kipara Petra Ujevića). Zamisao je da svaku oslika drugi slikar, a da sve zajedno pridonesu kulturnoj živosti, šarmu i turističkoj privlačnosti Zagreba kao glavnog grada zemlje iz koje potječe kravata.

Ne može! dreknuše policajci njuha, među kojima je najglasnija jedna kunstpolicajka. Zašto ne može? Zato što kravata nema nikakve veze sa Zagrebom! Logika je te dreke da će već sutra neki policajac njuha početi javno dokazivati da Zagreb nema nikakve veze ni s Hrvatskom!