Anto Nobilo, odvjetnik Damira Polančeca, vrlo je lukavo, nakon spoznaje da će njegov klijent biti procesuiran i u slučaju TLM-a, javnosti podmetnuo tezu da je Državno odvjetništvo pobrkalo političku s kaznenom odgovornošću.
Nobilo jednostavno tvrdi kako Polančec bez pristanka članova Vlade i drugih ministara koji su sjedili u NO-u HFP-a nije mogao niti prodati TLM domaćem konzorciju, niti osigurati da HEP preko TLM-a isporučuje struju mostarskom Aluminiju pod tragičnim uvjetima. Začudno lako pojedini sindikalci, političari i “stručnjaci” dali su vrlo brzo punu javnu podršku Nobilovoj tezi.
Čak su bili i gorljiviji od njega, poručili su da je riječ o povijesnom slučaju kriminaliziranja političke odgovornosti, što se, navodno, nikako ne bi smjelo dopustiti jer bi se po tom ključu moglo kazneno goniti više od polovice članova svih dosadašnjih hrvatskih vlada.
Mogli bismo se složiti kako je zaista riječ o povijesnom slučaju, ali na cijelu priču treba gledati iz potpuno drugog kuta: ovo bi mogao postati slučaj koji će svim budućim hrvatskim ministrima, svim političarima, od državne do lokalne razine, pokazati da ne mogu igrajući neke visoke političke ili sasvim sitne seoske igrice zbog “viših ciljeva” oštetiti javno ili državno poduzeće, tvrtku u vlasništvu lokalne uprave, potrošače ili porezne obveznike. Svaki političar mora postati svjestan svuda osim u Hrvatskoj samorazumljive činjenice da ne smije poduzeću na koje ima utjecaj narediti sklapanje štetnog ugovora! U slučaju TLM-a jasno je da se išla spašavati šibenska kompanija na teret HEP-a kao javnog poduzeća, dakle, na teret njegovih potrošača i poreznih obveznika. Sličnih primjera u novijoj hrvatskoj povijesti bilo je previše.
Svemu tome netko treba reći – sad je dosta! Ako to sami nisu mogli razumjeti političari, moralo im je to na pravi način reći Državno odvjetništvo. Jer mi, hrvatski porezni obveznici i potrošači, više jednostavno ne možemo poplaćati sve te čudne “uspješne poslove” domaćih političara.
Potpuno je odvojeno pitanje zašto pojedini političari misle da imaju diskrecijsko pravo odlučivati kome će uzeti, a kome dati zapanjujuće iznose, više od pola milijardi kuna. Primjerice, Polančec je smatrao da je 600 HEP-ovih milijuna moralo otići što u Mostar, što put Šibenika. Zašto na taj novac nisu mogli računati bolesnici iz Istre, zagrebačke rodilje, poduzetnici Krapinsko-zagorske županije, nezaposleni u Osječko-baranjskoj županiji, hrvatski izvoznici...?
Ili, još jednostavnije, zašto taj isti novac nije ostao u džepovima HEP-ovih potrošača i poreznih obveznika? Živimo li zaista u zemlji u kojoj nije bitno kako i koliko radiš te jesi li konkurentan i inovativan, nego je bitno, uz pomoć umišljenih, a zapravo tupavih ili korumpiranih političara, ukrasti novac iz lisnica potrošača i poreznih obveznika? Ako to pitanje ne riješimo na ovom povijesnom slučaju, možda nikada nećemo.
Gojko, sve to zvuci lijepo i entuzijasticno, ali ne moram ti pricati u kakvom svijetu mi zivimo moj prijatelju!!