Država koja se već od samog konstituiranja i te kako znala pobrinuti za osjećaj ponosa i materijalnu dobrobit saborskih zastupnika i državnih dužnosnika, čelnika državnih tvrtki i drugih kadrova vladajućih konačno će, nakon 22 godine otpora, pružiti potporu i satisfakciju žrtvama silovanja u ratu.
Ohrabrujuća je i simbolika da iza te tako “teške” državne odluke s humanim licem i usprkos ministrici Vesni Pusić stoji muškarac. Jer, mijenjale su se vlasti, žene su zauzele i neke moćne funkcije, silovanje je i u nas postalo ratni zločin, Angelina Jolie je i u Zagrebu promovirala svoj film o ratnim silovanjima u BiH, ali odnos prema našim žrtvama ratnih silovanja nije se mijenjao.
Spletom okolnosti u moralno posrnulom društvu patnje žena silovanih u ratu za medije i politiku nikad nisu bile “in”. Kad bi se netko i površno poistovjetio s njihovim mukama, zaključio bi kako su malobrojne da bi postale medijski, politički pa i etički isplativa tema ili bi uvijek bilo važnijih, uočljivijih problema, težih žrtava...
Sjetimo se samo kako je za 22 godine uznapredovao naš odnos prema nekim atraktivnijim skupinama i kako smo kao društvo postali tankoćutni kad je riječ o njihovim osjećajima i pravima. Silovane žene ionako su osuđene na šutnju pa je moćna većina uvijek zaključivala kako je i za društvo bolje da se o tome šuti. Na sreću, žene žrtve bile su daleko ispred svoje okoline te ih stav većine nije obeshrabrio u iznošenju patnji, a koje je gđa. Marija Slišković tako ustrajno pronosila da je i država poklekla.
Bez komentara ..