Politički osjećaj za krivnju i nevinost

Etički krajnje kompromitirani suci iz afere Vrtovi sunca zbog presumpcije nevinosti i dalje rade svoj posao i primaju plaću. Doduše, jedan je suspendiran pa je samo na pola plaće, odnosno 7800 kuna. Slično je i s profesorima u slučaju Indeks, pa čak i s onima čiji su studenti posvjedočili da su im dali mito. I oni ništa ne rade, ali zbog snage presumpcije nevinosti dobivaju plaću. Je li onda doktoru prava Ivi Josipoviću dopušteno da kao predsjednik države presumpciju krivnje Tomislava Merčepa pretpostavi jednom od temeljnih civilizacijskih, ustavnih i kaznenopravnih principa presumpcije nevinosti.

Dakako, takvo što nije dopušteno ni u politici, ali u svakom slučaju svaki ozbiljan, odgovoran i etičan političar mora voditi računa i o činjenicama koje nemaju snagu pravomoćne presude. Tako je nedavno i premijerka Jadranka Kosor trebala voditi računa o pijetetu prema dvama mađarskim žrtvama i njihovim obiteljima, pa i o “pretpostavljenoj krivnji” kad je s Radimirom Čačićem uz čaj čavrljala, pa makar i o tako važnom pitanju kao što je spas hrvatskih građana. Bez obzira na Čačićevu političku ambiciju, ljudski je i etički očekivati od premijerke da za očekivanog ili pretpostavljenog trajanja kaznenog postupka ne sudjeluje u njegovoj javnoj rehabilitaciji, to više što, ako je u Mađarskoj protiv njega pokrenut kazneni postupak, onda Čačić krši hrvatske zakone kao predsjednik Hrvatskog teniskog saveza.

U skladu s time dr. Josipović je kao odgovoran političar koji vodi računa o cjelokupnom javnom mnijenju u predizbornoj kampanji, na upit novinara, rekao da, za razliku od protukandidata Milana Bandića, ne bi prihvatio podršku Tomislava Merčepa jer “način na koji su se ponašali članovi njegove bojne u ratu nije bio u skladu sa standardima koje jedna demokratska zemlja treba imati”. Unatoč tomu, nespretnošću u organizaciji susreta s braniteljskim udrugama, Merčep je pozvan pa ostavljen da čeka u nekom zapećku predsjedničkih dvora.

Netko se u zadnji čas sjetio Merčepove “pretpostavljene krivnje” za ratne zločine. I tako smo, unatoč presumpciji nevinosti, dovedeni u paradoksalnu situaciju koja simbolizira svu težinu i kompleksnost odnosa u modernoj Hrvatskoj – predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata u Hrvatskoj s razlogom očekuje ispriku predsjednika Republike koji organizacijskom nespretnošću nije ponizio samo njega umjesto da ga, uz obrazloženje, jednostavno nije pozvao ostavljajući mogućnost da jedna od najznačajnijih i najvećih udruga pošalje drugog predstavnika – dok se istodobno predsjednik, jačajući svoje vanjskopolitičko značenje i utjecaj u susjednoj državi, po mnogima razbacuje isprikama.

Presumirana krivnja Branimira Glavaša pak toliko je nadmoćna u javnoj uporabi da je politički obilježen svatko tko se ograđuje da je nepravomoćno osuđen za ratni zločin. Nasuprot tim kriterijima, presumpcija nevinosti omiljeni je princip na koji će se pozivati suci, liječnici, profesori, političari podržavajući čak i nepravomoćno osuđene kolege bez obzira na to što su i bez pravomoćne osude dokazano moralne nakaze koje zaslužuju profesionalnu nogu u stražnjicu.