Politika gasi novine koje je upropastila

Odluka Nadzornog odbora Narodnih novina o tome da od 1. srpnja prestanu tiskati Vjesnik, novine koje su prvi put izašle davne 1940. godine, zapravo je najskandaloznija odluka vlade Jadranke Kosor. Iako će mnogi na ovu tezu skočiti kao podbodeni divlji konji, zapravo je lagano dokazati da je riječ o tužnom tretmanu velikog broja zaposlenih u toj nekad snažnoj medijskoj kući.

Naime, riječ je jednostavno o tome da je prvo vlada premijera Sanadera, a potom i vlada premijerke Kosor od uprave i urednika Vjesnika očekivala da proizvode prohadezovsko-ružičasti i stoga intelektualno posve nezanimljiv stranački bilten, a ne ozbiljne ili, ne daj Bože, atraktivne dnevne novine. Drugim riječima, političkom stegom Sanaderova i Kosoričina vlast onemogućavale su bilo kakav pokušaj reanimiranja Vjesnika. To bi bilo isto kao da je, igrom slučaja, nekoj tvornici vlada zapovjedila da proizvode potpuno neupotrebljive proizvode pa ju je nakon toga ugasila.

U slučaju Vjesnika stoga ministri u vladi zaista ne mogu imati mirnu savjest. Umjesto da su bili mudri i poduzetni te da su od uprave Vjesnika zatražili da kod urednika inicira stvaranje atraktivnih i konkurentnih novina koje će jednog dana moći mirne duše odmaknuti s državnih jasli, zapravo su održavali novine na nekonkuretnoj razini, a sad će ih škartirati.

I gdje će biti kraj? U čemu je razlika između Vjesnika i Hine? U čemu je razlika između Vjesnika i većeg dijela programa koji proizvodi HRT? Ne bi li iste sekunde kad i Vjesnik trebalo ubiti cjelokupnu brodogradnju?

Ovakav Vjesnik samo je još jedan od tužnih dokaza da naši političari katastrofalno upravljaju državnom imovinom. Gotovo nepogrešivo biraju onu lošiju stazu, tj. put u propast. Ne, nisu naši političari bili dvadeset godina u stanju restrukturirati ni HRT, ni puno manji Vjesnik, ni Hinu. Od njih su uvijek samo očekivali političku podršku ili su kupovali njihovu šutnju.

Slučaj Vjesnik možda ima i mutnu interesnu pozadinu. Hoće li se u toj magli od priča o Vjesnikovim dugovima jeftino privatizirati Vjesnikova tiskara? A ako se tiskare ispod cijene dočepaju pojedini krupni igrači sa scene tiskanih medija ili igrači iz distribucije tiskovina, otvoreno je pitanje radi li to država u korist jednih poduzetnika, a na štetu njihove konkurencije? Zašto, primjerice, onda nisu i Narodnim novinama uzeli monopol na njihove poslove? Nadalje, je li itko od odgovornih u Vladi provjerio čudne priče o razlici u cijeni koju je plaćao Vjesnik istoimenoj tiskari u odnosu na ostale tiskovine? Što će biti s vrlo vrijednim nekretninama Vjesnika d.d.?

Zaključno, je li glas ministra Mlakara za gašenje Vjesnika poruka da će Vlada početi masovno gašenje državnih tvrtki? Hoće li nam ikada biti bolje ako budemo samo rezali umjesto da počnemo bolje i više proizvoditi ili davati konkurentnije usluge? Ma neće. Potrebni su nam bolni rezovi, ali pri tome jasno treba reći tko je kriv za to da su ti rezovi tako bolni. Hoće li i oni koji su zapravo odgovorni, političari, također ostati bez posla ili su oni nedodirljivi?

Najtužnije je to što na paradokse u Vjesniku mora upozoravati netko iz medijske kuće koja je u borbi s recesijom morala otkazati suradnju desecima stalno zaposlenih i honoraraca. Pustite vjesnikovce da poginu na tržištu, ali im prije toga odvežite ruke. Ionako su im u toj bici šanse mizerne.