Potkraj rujna agencija GfK objavila je vijest koju je dobro primiti na znanje: više od četvrtine građana (27 posto) u prvoj se polovici 2013. izjasnilo da bi, kad bi imali, štedjeli „u čarapi“ (u drugoj polovici 2012. godine bilo ih je 21 posto). Ako nije riječ o jednokratnom otklonu, podatak sugerira pad povjerenja u sustav. Daljnjim ispitivanjem pokazalo se da stvari nisu tako crne: postotak onih koji stvarno štede kod kuće u istom je razdoblju pao sa 9,5 na 7,1.
Svejedno, kad se raspravlja o financijskoj politici, izgleda da se jako malo računa vodi o štedišama na kojima financijski sustav zapravo počiva, bilo da su to građani ili pravne osobe. Mediji i političari (ministar Linić među posljednjima) svako nas malo obavijeste o stotinama milijardi kuna štednje i njezinom postojanom rastu pa izgleda kao da su tu stvari pod kontrolom.
Zna se čak čuti da je štednja problem jer smanjuje potrošnju, iako, kad je prava, na nešto duži rok, upravo štednja omogućuje investicije koje se toliko prizivaju.
Pogled na redoviti Bilten HNB-a (koji nudi obilje podataka, ali, nažalost, nedostatak informacija), otkriva i drukčiju sliku. Ono što igra kad je riječ o štednji jest – oročena štednja i to na što duži rok. Tek nju financijski sustav može transferirati u veća ulaganja. Ali, od gotovo 140 milijardi kuna oročenih depozita stanovništva, oko 76 milijardi kuna vezano je kratkoročno – na godinu dana i manje. Još oko 31 milijarde vezano je između godinu i dvije, a samo preostalih 32 milijarde ostavljeno je na duže od dvije godine i to vjerojatno kao zalog za neku kreditnu liniju. I ovi podaci otkrivaju da su štediše u Hrvatskoj plahe zvjerke.
Ni priča o rastu štednje nije cjelovita. Istina, krajem srpnja je oročene štednje (stanovništva) bilo 4 milijardi kuna više nego godinu prije, ali milijardu manje nego na kraju prošle godine. A kad se štednja kalkulira, treba uzeti u obzir i promjene tečaja kune, koja blago slabi, kao i činjenicu da smo prošlu godinu završili s inflacijom od 3,4 posto, što smanjuje kunsku kupovnu moć točno kao da rasta i nije bilo. S izbijanjem krize prije pet godina u prvi je mah novac iz rizičnijih poslova premješten u štednju, no taj je val završio. Nemojmo imati iluzija – štednja u Hrvatskoj već neko vrijeme stagnira.
Notorno je da se štednja u nas drži u devizama, unatoč tome što su kamate na kunsku štednju bitno više. To također govori o ukupnom povjerenju u sustav. Guverner Vujčić nedavno je tu sklonost Hrvata pripisao Titovim reformama iz šezdesetih, zbog čega je i njemu, rekao je, sužen prostor u vođenju centralne banke. Dva se paradoksa pri tome često gube iz vida. Prvo, u godinama neposredno prije krize postotak devizne štednje se smanjio, a kunske povećao, dakle u razdoblju rasta koji je bio financiran – inozemnim kreditima. To govori da ni tadašnji „uspjeh“ kune u preuzimanju vlastitog teritorija nije bio samostalno postignuće nacionalne valute. I drugo, budući da štede u devizama, štediše na činjenicu da su banke u europskom vlasništvu zacijelo gledaju s povjerenjem. U drugoj prigodi guverner Vujčić također je istaknuo da hrvatski građani, za razliku od onih u drugim zemljama, nisu morali sanirati banke, zdrave su. Zadatak, dakle, da se izbore za daljnji rast povjerenja u cjelokupni sustav, da ohrabre štediše nije više na bankama nego na guverneru, ministru financija i ostalima iz političke sfere. Čine li to oni?
Na političarima je prije svega da promoviraju vrijednosti. Međutim, nema tome davno, krenula je spekulacija da hrvatsku štednju drži nekolicina bogataša (i da ih treba oporezovati). Milorad Pupovac o tome je postavio i zastupničko pitanje. Ministar Linić odgovorio je točno – da za tu tvrdnju nema podataka. No, postoji činjenica koja tvrdnji proturječi: gotovo sva štednja u hrvatskim bankama (više od 95 posto) osigurana je štednja, dakle manja od 100 tisuća eura. A otprilike je tako bilo i kad je limit osiguranja bio dvostruko manji. Ali, istom objedom o tobožnjem bogatstvu hrvatskih štediša ministar se poslužio kad je zapeo odustati od poticanja dugoročne štednje u stambenim štedionicama. Propaganda da su štediše u stvari bogataši ne jača povjerenje u sustav i ne ohrabruje potencijalne štediše da svoj novac oroče na duži rok.
Napokon, kad je već o vrijednostima riječ, sve se više čini da politika radije ulazi u koaliciju i prije izlazi ususret onima koji tuđi novac potroše i ne vraćaju nego onima koji vrijednosti stvaraju, uvećavaju i čuvaju. Ali, politika se i inače ponaša suprotno normalnim ljudima (i zdravoj pameti). To možda objašnjava čudni, nadajmo se jednokratni GfK-ov rezultat s početka teksta.
* Autor je direktor analiza, istraživanja i komunikacija u Hrvatskoj udruzi banaka. Ovdje izrečeni stavovi su osobni, a ne stavovi tijela i članica HUB-a.