Ratko Cvetnić (1957.) bio je do prije desetak godina apsolutni književni
anonimus dok nije napisao najbolju prozu o Domovinskom ratu. Njegov
“Kratki izlet” (izd. Ceres) iz 1997., nagrađen 1998. nagradom Ksaver
Šandor Gjalski, pratile su pohvale, ali i sumnje da tako nešto dobro
više neće ponoviti u sljedećem rukopisu.
Ako ga uopće bude! Sve je opovrgnuo. O novom Cvetnićevu rukopisu
“Polusan” već se priča. Podeblji je: ima 650.000 znakova ili blizu 400
kartica. Tema je Zagreb s kraja osamdesetih. Protagonist je student
prava koji ima svoje mišljenje o svemu.
- Uglavnom je u pravu, osim kad razmišlja o sebi. Rat se gotovo ne
spominje, ali pred kraj - kaže Cvetnić - vidi se da se stvar prilično
zagovnala, no mojeg se junaka to puno ne tiče. On je takav tip.
Poticaj za pisanje bila je jednogodišnja stipendija Ministarstva
kulture koju je dobio za 2008.:
- Osim što je riječ o simpatičnoj svoti
od 5500 kuna na mjesec, ona mi je vratila raspoloženje.
Cvetnić ima puno razloga za zadovoljstvo. Jedno od njih je brzina kojom
je našao izdavača i brzina kojom će se “Polusan” pojaviti na tržištu.
- Poslao sam ponudu na tridesetak adresa i dobio desetak ozbiljnih
odgovora. Intuitivno sam se odlučio za Mozaik knjigu i urednika Zorana
Maljkovića. Kad sam došao radi dogovora o ugovoru, već su mi pokazali
prijelom prvog arka - govori nasmiješen.
I nije riječ o basnoslovnom novcu kako smo mislili, ali jest o fer
odnosu.
Je li urednik imao primjedbi? Tražio kraćenje? Ništa od toga? Sve to
prije njega obavio je netko drugi, a tko to, otkriva autor:
- Kad sam
završio, a trebalo mi je devet mjeseci za prvu verziju od odluke o
stipendiji, rukopis sam dao svojim "test-vozačima". Svojem društvu iz
djetinjstva. E, tu je bilo primjedbi, rekao bih bilo ih je dosta i svih
mogućih naravi. Uvažio sam ih sve ili gotovo sve, čak sam kratio tekst.”
Brze i dobre reakcije izdavača doživio je kao očekivane, a hoće li to
oduševljenje znalaca dijeliti čitatelji znat će se za mjesec dana kad
se roman pojavi.