Porezni show za narod

Da su Zoran Milanović, Slavko Linić, Radimir Čačić i društvo objavili popis svih ljudi koji su izgubili posao otkad su oni došli na vlast, javnost bi se pitala koji im je vrag - objavljuju nešto što nikome nije zanimljivo i što ih kompromitira. Isto bi bilo da su objavili još duži popis svih nezaposlenih, zatim svih koji rade a ne primaju plaću ili im je ispod minimuma, svih koji se hrane u pučkim kuhinjama, pa svih kojima su u ovrhama lihvarske banke oduzele stanove, kuće i druge vrijednosti. Vlada bi se “proslavila” i da objavi svoje “uspjehe” u zaduživanju u inozemstvu, u katastrofalno malom ostvarenju najavljenih investicija, u nametanju “stručnih” partijskih kadrova po državnim poduzećima, u sramotnim čistkama na Hrvatskoj radioteleviziji i drugdje. Pa kad već nemaju baš ničim drugim paradirati u javnosti, sjetili su se kukurikavci poreznoga spektakla kojim će bar neko vrijeme na sebe skretati pozornost medija i izazivati nešto odobravanja među građanima. Naime, popis poreznih dužnika nije nikakva zasluga Vlade, nije plod nekih sposobnosti i sustavnoga rada u nekom poslu nego dosjetka koja će donijeti nešto ugleda Vladi i nešto novca u proračun.

Uzalud je Zoran Milanović u HTV-ovu Dnevniku nekoliko puta ponovio kako nije riječ o stupu srama, jer to nije popis utaja poreza nego dugova koji će se platiti. Zapravo je posrijedi nešto još gore od nakane da se dužnici posrame i tako prisile podmiriti obveze prema društvu, posrijedi je odluka države da denuncira desetke tisuća svojih građana. Moguće je da ta odluka nije daleko od mentaliteta Udbe, od mentaliteta prokazivanja toliko karakterističnog za totalitarne sustave, pa onda i za baštinike komunizma u Hrvatskoj. Dakle, jedan je od ciljeva bio reći - pogledajte kako smo mi kukurikavci pošteni a okruženi smo lopovima. Nekad bi to bilo - pogledajte kako smo mi komunisti pošteni. No koliko je pošten Slavko Linić koji je u vrijeme Račanove vlasti prodajom hotela Excelsior državu oštetio za oko 120 milijuna kuna, kojeg je Vesna Balenović optuživala za teški kriminal u Ini i koji je upleten u još neke slučajeve? Koliko je pošten Radimir Čačić koji kao direktor Coninga napravio nikad vraćen dug od pola milijarde kuna, pri čemu je i država oštećena za 60-ak milijuna? Koliko je pošten Milanović koji ih je izabrao za najvažnije suradnike i koji je u Erste banci dobio golemi zajam po povlaštenim uvjetima? Takvi ljudi potpuno nezasluženo poreznim showom za narod nastoje sada sebe legitimirati kao nedužnu vlast koja upire u krivce što kradu državu. Svakome, koliko god bio moralan ili nemoralan, sposoban ili nesposoban, može pasti na pamet da javnom predstavom ocrnjujući tuđi osvjetla svoj obraz.

Istina, taj popis još jednom pokazuje kako je u Hrvatskoj vrlo slaba svijest o zajednici, o elementarnom ispunjavanju obveza prema državi kao poštovanju prema svim ljudima koji u njoj žive i radi čijega dobra postoji. Tako gledan, popis poreznih dužnika nije promašaj. Kad je cijela nacija gledala Severinin pornić, napisao sam tekst “Osveta lakom božanstvu”. Kada gledamo likove iz poreznoga pornića, vidimo koliko u zabavi i u sportu ima idola koji tako lako padaju pred svojim niskostima. Na kraju, upitajmo - ako poslije objave stupa srama poreznici naplate i deset ili dvadest milijardi duga, kamo će otići taj novac? Koliko će koristi od njega imati upravo ona sirotinja za koju je ova predstava i priređena? Neće li ga potrošiti nesposobnost ove vlasti koja sama priznaje da u investicijama nije učinila gotovo ništa od onoga što je obećavala učiniti već do lipnja, a još manje je učinila u stvaranju uvjeta za širenje privatnoga poduzetništva, to jest smanjivanje nezaposenlosti, punjenje proračuna iz proizvodnje i bolji život ljudi. Štoviše, oni su optimizam iz prvih mjeseci vladanja zamijenili pesimizmom, pa kažu - i to tako kao da bi nas to trebalo veseliti! - kako će nam dogodine biti još gore! Hoće li biti dovoljno maštoviti i priređivanju predstava za narod?