Tko je gledao prijenos proslave Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici u subotu, mogao je imati dojam kao da smo se vratili barem 30-ak godina unatrag. Jer umjesto blagdanskih, prigodnih poruka, dobili smo poruke netolerancije, iz kojih izlazi govor mržnje, prijezir prema svima koji su neistomisleći, i to od najvišeg državnog vrha! Od bivšeg šefa države Mesića više se ništa drugo i ne očekuje, njegov govor mržnje već je dugo tradicionalan. Ali da se tome pridruži i aktualni predsjednik Josipović? Kome su to oni upućivali takve poruke? Jesu li tako željeli samo dobiti što veće odobravanje nazočnog auditorija? Ili su prijetnje upućene svima nama?
Tako će Josipović: “Ima onih snaga koje bi promijenile sadržaje naše demokracije, sadržaje našeg Ustava, sadržaje naše politike. Takvima ćemo znati reći ne, a onima koji misle da Hrvatska od antifašističke Hrvatske može postati nešto drugo ljuto se varaju.” Mesić pak na sve strane traži zabrane za sve s čime se njegov komunistički mentalitet ne slaže. Pošto-poto želi nas vratiti u vrijeme prije 1990. godine. Kako reče jedan prijatelj, Mesić je promijenio mnoge varijante povijesti, od komunističke do ustaške, i čim toliko ističe povijest, znači da postoji bojazan od istine, jer poluistine sam plasira publici.
Gospodo, zar ćemo mlade generacije voditi u EU s takvom starom retorikom, prijetnjama i osvećivanjima? Zar je demokracija u tome da se državni vrh bavi prijetnjama i zlostavljanjem duhova prošlosti? Zar ćemo opet imati partijske komisije koje će propisivati kako se piše povijest? Gospodi na vlasti pojašnjavati koja je razlika između zapadnoeuropskog i jugoslavenskog antifašizma nema smisla, jer su na povijesne činjenice neosjetljivi. Još je u njima prejaka ideologija i obrana vlastitih biografija.
Nitko normalan ne dovodi u pitanje antifašizam, ali nitko demokratskog usmjerenja ne može prihvatiti antifašizam boljševičkog tipa. Kakav je to bio antifašizam u Jugoslaviji? Ako je vlast zabranila privatnu imovinu i uzela tuđe privatne posjede, ako je zabranila demokraciju, ako je zabranila slobodu govora te ako je ubijala i zatvarala političke neistomišljenike, o kakvom onda mi antifašizmu pričamo? Komunisti su samo uveli njihovu verziju fašizma. Danas, osim ekstremnih ljevičara, u EU nitko više i ne spominje fašizam, jer je nakon 1945. prestao postojati. EU počiva na demokratskim načelima koja su protivna bilo kojemu totalitarizmu.
Koji je naš problem broj jedan, ilustrirao je u razgovoru spomenuti prijatelj: “Nakon pada socijalističkih sustava, mala Estonija prošla je kroz lustraciju, i ako ništa drugo, simbolično je stavila pred sud nekoliko ljudi za koje se smatralo da ih se mora probuditi. Upravo zato društvo se osjeća rasterećenim i fokus je na produktivnosti. Kod nas je Udba bila jedan od glavnijih čimbenika u demokratizaciji, zapravo zauzela je sve važnije pozicije. Zato je fokus i dalje na vlasti, a ne na produktivnosti.”
To vidimo svaki dan, samo borba za pozicije. A država gospodarski tone sve dublje. Gospodi na vlasti treba postaviti javno pitanje: Zašto se u zadnji trenutak blamažnom izmjenom zakona želi zaštititi Josip Perković od izručenja Njemačkoj? Dok Njemačka nije ratificirala naš pristupni ugovor, to se nije moglo, jer tada ratifikacije ne bi bilo. Sad se Njemačku ismijava i izaziva, a Hrvatska se postavlja kao pravnija država od nje. Koga vi to varate? Zar ćete zbog Perkovića dopustiti da država snosi štetu u milijardama jer će se zaustaviti investicije ako nastavite s blamažom? Nitko ne zaziva Perkovićevu krivnju i osudu unaprijed, ali pred zakonom svi moraju biti jednaki. Pozivanje vlasti na zaštitu branitelja, što je zapravo prvi gurnuo Anto Nobilo, prozirna je varka. Jer je javna tajna da je godinama državni sustav u službi zaštite jednog čovjeka. To je ta hrvatska demokracija i pravna država. U EU to više neće proći!