Poslije Tuđmana – sluge

Posljednjih tjedana taj prividni paradoks pokazuju i ankete, ali i bez njih možemo znati – dok su sve napetija očekivanja vlasti i medija, Hrvati su prema Europskoj uniji sve ravnodušniji. Drama s ulaskom u EU događa se uglavnom u političkoj eliti, pa djeluje kao kazališna predstava bez publike.

Dugotrajnost te drame i uvijek isto ponavljanje velikih nada i jednako velikih prepreka umrtvili su interes za “povijesni cilj”. Kome deset godina toga gotovo svakodnevnog papagajstva ne bi dodijalo i dosadilo! Imali smo nesreću da poslije Tuđmana odreda svi premijeri i predsjednici ne vide sudbinu Hrvatske unutar nje same nego u prvom redu u relaciji prema Europi i svijetu. Premda smo trijumfalno pobijedili u Domovinskom ratu i tako dokazali da sami možemo biti jamstvo vlastite sigurnosti, mi smo tu sigurnost vidjeli isključivo u NATO-u. Premda smo i u socijalizmu, kao republika u saveznoj državi, imali dobro gospodarstvo i relativno visok standard, otprije deset i nešto godina sve se naše uzdanje prenijelo na EU, bez kojeg smo “nitko i ništa”.

To neprekidno veličanje Europe, podređivanje njezinim interesima i odustajanje od vlastite moći na sceni bitke za ulazak u EUostavili su samo političare i medije. Ni za Račanovo, ni za Sanaderovo, ni za ime Jadranke Kosor, a pogotovo ne za Mesićevo i Josipovićevo, buduće generacije u osvrtanju na prošlost neće moći vezati nikakav nacionalni gospodarski program niti razvoj strateških proizvodnji. Ali svima njima usta su bila puna Europe. Ne trebamo se bojati ni Srba, ni Britanaca, ni Francuza – Jugoslaviju u Hrvatskoj obnavljaju hrvatski političari. Ne kao državu nego kao mentalitet. Nakon desetak godina suverene politike dr. Franje Tuđmana, u hrvatsku se vlast, i lijevu i desnu, vratila ovisnost o centru moći, o centralnom komitetu, o Bruxellesu.

U Jugoslaviji su i ekonomija i ljudi lakše živjeli i disali u razdobljima u kojima bi popuštao pritisak i nadzor centra, nadzor Partije i prijetećeg autoriteta koji je bio stranac i ljudima i privredi. Političari poslije Tuđmana, kojima je nacionalna suverenost bila teret, rasterećuju se Hrvatske i prepuštaju je europskim i svjetskim “centralnim komitetima”, to jest centrima političke, gospodarske i financijske moći. Nijedan od tih političara nije dobio gotovo niti jedno priznanje u Hrvatskoj, a svaki se može pohvaliti gomilom priznanja u inozemstvu. U samo godinu dana Josipović je skupio pet, šest medalja. Sve se više utječući europskim i svjetskim moćnicima, sve su se više otuđivali od naroda, pa im je danas glavni zadatak ono što građane više gotovo i ne zanima – ulazak u EU.

U Hrvatskoj ima više od 300.000 nezaposlenih, deseci tisuća rade a ne primaju plaću, deseci tisuća primaju minimalac, pola milijuna umirovljenika živi na rubu siromaštva – pa zar ikoga od njih više mogu zanimati historijske EU-fraze Kosorice i Jandrokovića, Milanovića i Mimice, Čačića i Pusićke ili Josipovića? To prije što svaki imalo informiraniji Hrvat vidi da je u posljednjih desetak godina ista ta Europska unija, otevši nam banke i strateške državne tvrtke, iz Hrvatske samo izvlačila milijardske profite. Zbog poslušničkog mentaliteta hrvatske vlasti poslije Tuđmana, centri moći su znali – što se više prema hrvatskim političarima držimo kao prema slugama, oni će biti veći sluge i razmjerno tome darežljiviji u rasprodaji nacionalnih bogatstava i odricanju od suverenosti.

Hrvatskim građanima nije trebalo mnogo pronicavosti pa da to uoče te su s vremenom prema EU postajali sve ravnodušniji. Tako se godinama stvarao ponor između težnji vlasti i naroda koji u tim težnjama sebe ne vidi. Ali vidi samosvidljivost vrha države, predsjednika i premijerke, dok nas obmanjuju Europom, a zemlja sve dublje pada prema bankrotu i dužničkom ropstvu. Voditi državu je teško. Voditi koloniju je lako – jer to ionako radi netko drugi. A što je onda Jadranki i Ivi ostalo nego da se sami sebi sviđaju!