Kolumna

Posljednje što ovoj zemlji i narodu treba jest novi nacionalni nogometni stadion

Foto: Borna Filić/PIXSELL
Posljednje što ovoj zemlji i narodu treba jest novi nacionalni nogometni stadion
13.10.2013.
u 12:00
Koje se to društvene vrijednosti danas u Hrvatskoj i susjedstvu izgrađuju na nogometnim stadionima, onim istima na kojima su se već započinjali ratovi?
Pogledaj originalni članak

Vođe navijača su obrazovani i fini momci. Navijači nisu huligani.

Ove rečenice napisao je prošle zime na Twitteru Ivan Tasovac, današnji ministar kulture Republike Srbije. Tada je još bio direktor Beogradske filharmonije. Nije mu bila namjera tepati takozvanim organiziranim navijačkim skupinama, nego je citirao tuđe izjave, a onda dodao i vlastiti komentar, po običaju oštar i točan: “Ma jok, nego su moji pretplatnici huligani i stoka jedna nevaspitana.”

“Učene” rasprave o stadionskom i okostadionskom nasilju toliko su Tasovca uzrujale da je istog dana na istu temu napisao i ovo: “Kada bi pretplatnici filharmonije posle koncerata rušili grad i nabijali baklje u usta policajcima, političari bi razumeli značaj umetnosti.”

Sklopljene ruke svijeta

Sjetio sam se ovih njegovih zapisa prije dva tjedna u Lisinskom na izvedbi Ratnog rekvijema Benjamina Brittena. Na kraju večeri, uz srdačan aplauz pune dvorane, dirigent Ivo Lipanović uzeo je mikrofon i predstavljao jednu po jednu skupinu izvođača. Kako bi ih maestro prozvao, redom su ustajali najprije pjevači Hora Radiotelevizije Srbije, zatim Hora sarajevskog Narodnog pozorišta, pa Slovenskog komornog zbora, a na kraju djevojčice, djevojke i nekoliko dječaka zagrebačkih Zvjezdica. Velikim i zasluženim pljeskom nagrađeni su i solisti: sopranistica Aneta Ilić iz Beograda, tenor Amir Saračević iz Sarajeva i hrvatski bariton Ljubomir Puškarić. Na kraju, nakon Komornog orkestra Sarajevske filharmonije i njihove dirigentice, pozdravljeni su i glazbenici Zagrebačke filharmonije.

Što se to dogodilo u Lisinskom? Obnova bratstva i jedinstva? Nipošto. Tako nešto u Lisinskom ne treba obnavljati. U koncertnim dvoranama i sličnim hramovima kulture i duha najusrdnije, najstrastvenije i najzauzetije promiče se danas bratstvo ljudi svijeta ujedinjenih u priželjkivanju mira i boljeg svijeta. To bratstvo i jedinstvo imam na pameti dok čovjeka, narode i čovječanstvo nastojim sagledati kroz prizmu umjetnosti, a posebice glazbe. To je jedina umjetnost koja govori sve postojeće jezike, a još je bogatija u nepostojećim riječima o neizrecivim stvarima.

Dakle, u Lisinskom, na otvorenju nove sezone ciklusa Lisinski subotom, nije se dogodilo ništa što se na tom mjestu i inače ne događa: našli su se ljudi s namjerom i željom da postanu još uljuđeniji nego što su do tada bili. Ipak, prigoda je bila posebna zbog čak tri stotine, pa i više ljudi koji su iz triju susjednih država došli u Zagreb i pridružili se hrvatskim kolegama. Svatko je došao sa svojim kamenčićem, glasom, dionicom da bi se utopio u zvučnu sliku golemih razmjera i silne snage. Svi su oni došli u zvuku oživjeti partituru koja je velika u svakom pogledu: svojim opsegom, značajem i značenjem. Benjamin Britten sklopio je svoj Ratni rekvijem kao da sklapa ruke cijelog svijeta u oplakivanju svih ubijenih u svim svjetskim ratovima i poraćima i u molitvi svih živih za mir.

A što to uopće znači moliti za mir? U katoličkoj se misi ama baš svaki dan, u svakom mjestu na svijetu gdje se katolička misa služi, izrijekom moli za mir. Jaganjče Božji, daruj nam mir! Ima u misi i onaj lijep običaj pružanja ruke ljudima do sebe, pa bili to i neznanci, uz riječi: “Mir s tobom.” Ne razlikuje se u tome ni pravoslavna liturgija, baš kao što su “šalom” i “selam” dvije riječi, dva pozdrava koja znače da drugom žele i svijetu zazivaju – mir!

Ali, ljudi se ili loše mole, ili im molitve nema tko čuti, ili jednostavno moliti se nije dovoljno, nego na miru treba raditi i za mir treba živjeti. Svi znamo da se ubijanja i klanja nastavljaju. Nažalost, i predobro znamo.

Toga je bio svjestan i Benjamin Britten kada je skladao svoj Rekvijem. Njegovoj glazbi nisu bile dovoljne neuslišane latinske molitve, nego im je dodao i opominjuće stihove engleskog pjesnika i vojnika Wilfreda Owena, riječi ispisane u blatnim i krvavim rovovima Prvog svjetskog rata. Tehnologija ubijanja od tada do danas silno je napredovala, ali rovovsko blato i prašina ostali su isti, baš kao i crvi koji se hrane leševima ubijenih.

Britten je shvatio što nedostaje molitvama koje ponavljaju navijeni jezici bez duše. Nedostaje im ljudskost mesa, kostiju i krvi. On je želio razbuditi i protresti glazbom i neočekivano grubim riječima prijekora koje, kroz usta poginulog pjesnika, ubijeni upućuju živima. Moliti za mir je lijepo, ali potpuno besplodno ako molitelj dok moli ne raste u ljudskosti kojoj je strano i odvratno svako nasilje.

Ratni rekvijem ne pobuđuje u slušatelju samo sućut nego i strah i sram pred mrtvima, među kojima vlada najsavršenije bratstvo i jedinstvo. Sve razlike među njima Kosac je uklonio jednim zamahom.

To može samo neprijatelj

Dakle, takva umjetnost, takav zajednički pothvat i trud, takve umjetničke liturgije u hramovima poput Lisinskog, to je ono što budi ljudskost bez koje ostaju jalove sve naučene molitve i note. Upravo zato ne propust, nego teški grijeh protiv čovječnosti i protiv svoje javne funkcije učinila je Hrvatska televizija prema Ratnom rekvijemu u Lisinskom. Vidjevši da tamo nema kamera koje bi snimile tako velik, vrijedan i važan događaj, tješio sam se mišlju da televizijske kamere HRT-a te večeri vjerojatno u Samoboru snimaju Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a. Umjetnički ansambli HRT-a pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića izvodili su na otvaranju Samoborske glazbene jeseni jedno drugo veličanstveno oratorijsko djelo. Ali, i ta Mozartova velika Misa u c-molu i njezin božanski nadahnut Kyrie eleison ostali su televizijskoj javnosti neprikazani i za budućnost nezabilježeni. A nisu kamere te iste večeri bile ni u varaždinskoj katedrali na nastupu Ruskog patrijaršijskog zbora iz Moskve premda je i taj koncert Varaždinskih baroknih večeri bio prvorazredan umjetnički, društveni, kulturni, politički i k tomu ekumenski događaj.

Otrcana kuknjava zbog prevlasti sporta nad kulturom stara je koliko i masovni mediji. Ali, ovo je stvar čiste logike i racionalnog izbora. Koje se to društvene vrijednosti danas u Hrvatskoj i susjedstvu izgrađuju na nogometnim stadionima, onim istima na kojima su se već započinjali ratovi? Kakav naboj kolektivnom identitetu daje stadionsko ritualno urlanje, nakon kojeg uvijek nastane čuđenje u svijetu kad se verbalno nasilje pretvori u fizičko. Na takvim mjestima ljudi ne postaju bolji ni sretniji i u konačnici vaša se djeca danas na stadionima spremaju za neki novi rat.

S druge su strane hramovi poput Lisinskog u kojima nastaju najčudesniji zvučni otisci kulture i civilizacije kojoj pripadamo. Izgraditi ovom narodu nekakav novi nacionalni nogometni stadion zato može samo neprijatelj.

Pogledajte na vecernji.hr