Poslodavci i vlast, obitelji ovise o vama

Umiješao sam se među mladež koja je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu s papom sudjelovala u molitvenom bdijenju. Pa sam se pitao – zašto su došli? Papa im ne nudi divlju glazbu i razloge za histeriju kakva prati pop i rock koncerte, ne nudi im raskalašene poruke, ne pobuđuje u njima razuzdane nagone niti ih može satima držati u transu mladenačke zabave. Pa ipak, i kad je papa već bio otišao, još su ostali i pjevali, njihali se u svojim ritmovima, a na onima koji su se razilazili vidjela su se ozarena lica i zahvalnost za izniman događaj. Zacijelo su mnogi od njih i Thompsonova, i Gibonnijeva, i Oliverova, pa i Severinina publika. Ako su im ti pjevači neka vrsta božanstva, to im je i papa.

Ali na poseban način, poštovanje koje imaju prema njemu razilikuje se od obožavanja estradnih zvijezda, on je jedini, kao što je jedini Bog. On je autoritet s kojim se ne može mjeriti nijedan drugi. Ima li, dakle, u toj mladeži doista nečega čime se može doticati s uzvišenim, duhovnim, sa svetim, s transcendentnim? Ako nema – zašto bi mladi dolazili na susret s papom? Jer ako su došli na taj susret, svi oni zacijelo u svojim samoćama razmišljaju o onome što papa utjelovljuje, o vjeri, o Bogu, o grijehu i kreposti. Na hipodromu je papa naglasio važnost obitelji za zajednicu, za vjeru, Crkvu, moral. A naše buduće obitelji činit će upravo mladež s Trga. Na žalost, ni dolasci Pape Ivana Pavla II. nisu poboljšali stanje u hrvatskim obiteljima.

Prvo, sve ih je manje, jer kako vrijeme odmiče, sklapa se sve manje brakova, žene koje se udaju i muškarci koji se žene sve su stariji (27 i 30 godina), a rastava je sve više (u njima smo pretekli sve mediteranske zemlje, a i neke europske poznate po lakoći razvoda, kao što je Nizozemska). Stoga je potrebno odmah upozoriti da je jedno oduševljenje papinim dolaskom, njegovim susretom s mladeži i veličanstvenom misom pred stotinama tisuća ljudi na hipodromu, a drugo – stvarnost. Stvarnost je jako oprečna tome oduševljenju. Čim papa ode, trebamo sami sebi priznati – ne samo da Hrvatska ne živi u skladu s njegovim porukama i porukama njegova prethodnika nego te poruke sve više iznevjerava. Ako to ne priznamo te ako vlast i Crkva nešto ne učine da se stanje bitno poboljša, čemu uopće tolika nastojanja da se “Petar naših dana” dovede u Hrvatsku, čemu toliko pozivanje na kršćanske korijene hrvatskoga naroda, čemu toliko zaklinjanje u ono čega se ne držimo!?

Ako ta mladež koja je klicala papi sutra ne bude živjela u okružju koje će biti kršćanskije, ako njezina vlast, njezini poslodavci i svi drugi koji odlučuju o njezinoj sudbini Hrvatsku ne učine pravednijom i pogodnijom za život, pa prema tome i za obiteljski život, izgubljena u besperspektivnosti, siromaštvu i nepravdi svoga susreta s papom sjećat će se više s gorčinom nego s veseljem. Na televizijama i radijskim postajama slušao sam cijelo mnoštvo ljudi iz crkvenog miljea koji su govorili o značenju Benediktova posjeta Hrvatskoj, dakako, neizbježno se sjećajući pohoda pokojnoga pape. Ali nitko, baš nitko da kaže nešto o tome kako Hrvatsku poslije tih pohoda doista učiniti kršćanskijom. Veličanje tih događaja, veličanje i samo veličanje – ništa drugo pripadnici ni crkvene ni političke hijerarhije ne znaju ili se ne usude reći. A to je vrlo neodgovorno upravo prema onom mnoštvu s Trga, koje je pokazalo da Hrvatska ima puno veće mogućnosti da živi kršćanskije nego sposobnosti da ih ostvari, da ima mladež koja puno više nudi budućnosti nego budućnost njoj. Što tu mladež čeka sutra? Ne čeka li je još bezbožnija Hrvatska, još bezbožnija vlast u njoj i još lošiji uvjeti za obiteljski život koji je bio u središtu pozornosti za papina boravka u Hrvatskoj?!