Postaje li Tadićeva pobjeda poraz?

Kao što se moglo i očekivati, poslijeizborna kombinatorika u Srbiji nakon značajne pobjede Borisa Tadića i njegovih proeuropskih demokrata, pobuđuje najviše interesa. Prije svega nakon realne prijetnje da, kako sada stvari stoje, vladu neće sastavljati Tadić, nego koalicija šešeljevaca, Koštunice i Miloševićevih socijalista.

Predigra je već uspješno odigrana u Beogradu, gdje je gradonačelnikom postao dugogodišnji miloševićevac Aleksandar Vučić. Napetosti su dodatno zagrijale atmosferu nakon nenadani Nikolićev posjet Šešelju u nizozemskom zatvoru i javne vizite Miloševićevih socijalista Moskvi te njihova sastanka s Putinovim štićenicima Mirom i Borom Milošević te Veljkom Kadijevićem. Istodobno, u slučaju, da se to dogodi, liberali najavljuju osnivanje paralelne vlade i neprestane ulične demonstracije do novih izvanrednih izbora.

S druge strane, ako su danas espeesovci jezičac na vagi pri sastavljanju vladine koalicije, onda nije nemoguće da baš miloševićevac Ivica Dačić sa svojih desetak posto glasova postane premijer. Zašto ne? Ako je mogao Koštunica, može i Dačić. Papandreu se već trudi da prije toga miloševićevce ugura u "Socijalističku Internacionalu", u kojoj SPS ima tek status promatrača. Sastavljanje vlade u weimarskom Beogradu, u kojem svakog dana iskrsne neka nova zavjerenička legenda, zapravo je plovidba između Scile i Haribde. Ako se čak svi slože o potrebi potpisivanja Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji s Europom, onda će se brod nasukati na izručenju Ratka Mladića i ostalih zločinaca. U sveopćem kaosu i jedan, inače ozbiljan beogradski tjednik, piše kako, čak i da radikali, Koštunica i SPS sastave vladu, "ne bi stao svijet".

Istovremeno su se neki hrvatski mediji uhvatili besmislice da bi Hrvatima bilo draže da su u Srbiji pobijedili radikali jer bi se tada mogli dodatno svidjeti Europi. A možda čak padne i kakav novi "antemurale"! Nikad se ne zna. Naravno da je Zagrebu u završnoj fazi pristupnih pregovora s EU u interesu da Tadić bude partner. Hrvatska se oslobodila zaostale austrougarske tvorevine, a potom platila visoku cijenu u krvi da izađe iz retrogradnog jugokomunističkog sustava. Beograd je nešto drugo.

On je desetljećima bio središte moći represivnog sustava, čiji su rigidni predstavnici nakon raspada bivše države u nekadašnjem glavnom gradu bili najbrojniji. Rat je bio daleko, ostali su na ključnim položajima i u rekordnom roku ovladali ravnogorskom retorikom. Ako proeuropska stranka na izborima dobije najviše glasova, a ipak neki drugi sastave vladu, onda tu treba tražiti odgovor na pitanje može li se Tadićeva pobjeda pretvoriti u poraz.