Europska unija, kojoj i mi od jučer pripadamo, ni u kojem slučaju nije savršena, ni završena. Štoviše, ona trenutačno izgleda kao blatno gradilište po kojem ruju bageri, radnici raznose armaturno željezo i lijevaju beton. Europa kojoj pripadamo trenutačno gradi svoje temelje iako u stvarnosti postoji već šezdeset godina. To je faza u kojoj sve izgleda kaotično i beznadno, bez oblika i vidljive funkcije. Ukratko, rijetko tko okružen svim tim neredom može predočiti građevinu koja će tu niknuti, parkić koji će je okružiti, neko ugodno ozračje koje će ljude privlačiti da dolaze, da budu lijepo primljeni i da im bude dobro i ugodno, da budu sretni i zadovoljni...
Da, Hrvatska je jučer ušla na tu europsku bauštelu i mora što prije shvatiti da je postala insajder, netko tko zajedno s drugima mora navući radno odijelo, gumene čizme i zaštitne kacige, zasukati rukave i baciti se na zajednički posao. Jer sve dok većina od pola milijarde građana EU ne shvati da je to njihova unija i da sami moraju uložiti trud da ona zaista postane najbolje mjesto za život na ovome planetu, neće biti velikih pomaka. Kao i u svemu ostalome, pojedinac je i ovdje temelj svega i neće biti značajnih promjena sve dok kritična masa građana EU ne postane svjesna da je upravo Unija njihov dom i da treba uložiti velik trud da bi život u njemu bio ispunjen zadovoljstvom i blagostanjem. U tom kontekstu i mediji bi mogli odigrati jednu od glavnih uloga.
To će najteže osvijestiti Grci ili Španjolci koji nemaju ni posla ni novca, a naoko ni perspektive, ali i brojni drugi narodi u Uniji koji trenutačno vide samo kaos u kojem se u prah i pepeo pretvaraju neki principi, pravila i vrijednosti koje su donedavno bile svete i neprijeporne i koje su jamčile stabilnost i sigurnost. U trenucima kada kaos preuzima vodstvo i kada ljudi više ništa ne mogu ni predvidjeti ni kontrolirati, ne bi trebalo pružati otpor neizvjesnosti, već u toj svekolikoj gunguli pronaći neke nove mogućnosti na kojima se i te kako može graditi nešto novo. Ukratko, kaos u osnovi nije negativan zato što nas upozorava da se ono staro i istrošeno mora raspasti i nestati, ali nas ujedno upućuje i na elemente nečega novoga i vitalnog. No da bismo to uočili, moramo biti kreativni, moramo intenzivno surađivati, raditi na razvijanju osjećaja da smo jedinka, ali i da pripadamo nekoj većoj i smislenoj cjelini. Kaos nam također poručuje da istrošene šablone i stereotipe treba odbaciti zato što nas oni vezuju uz prošlost i ne daju nam da odbacimo ono staro i krenemo naprijed.
Od samoga početka europska ideja za većinu ljudi bila je primamljiva i atraktivna, no kao da je manjkalo prave volje da se ona zaista provede u djelo, da zaživi... Nije bilo pravoga vodstva, mnogi su držali fige u džepovima, nije bilo istinskog zajedništva i volje da se prereže spona s prošlošću i da se krene u mukotrpno stvaranje nekog novog budućeg poretka. Ugovor iz Lisabona, iako ne onakav kakav bi zaista trebao biti, bio je ipak značajna prekretnica, a okolnosti u posljednjih pet godina počele su tjerati Europljane i njihove političke vođe da se razbude, počnu djelovati i spašavati veliku ideju koja zaista zaslužuje da preživi i da se oživotvori.
U ovim trenucima Unija i svaki njezin građanin na bolan način uči na greškama i postaje svjestan što je donijela nevoljkost da se stvari do kraja definiraju, da se formiraju čvrste i kompetentne institucije koje će omogućiti da cijeli kontinent zaista postane jedinstvena cjelina čiji će najvažniji cilj biti dobrobit svakog pojedinca koji na njemu živi.
U cijeloj ovoj priči Hrvatska ne može ostati po strani, već mora pokazati da posjeduje volju i kreativnost, želju da uloži napor u ostvarenje zajedničkog cilja. Budemo li poput nedoraslih ptića u gnijezdu čekali da nam netko nešto baci u kljun zato što smo jadni i maleni, postat ćemo uteg na nogama EU. Ovo je povijesna šansa koju nikako ne bismo smjeli proigrati.