Povećanje plaće je mudar, a i hrabar čin!

Uoči lokalnih izbora uočljivi su kadrovski limiti vodećih stranaka, pri čemu se ne zna jesu li opća nevjerodostojnost politike i autokratizam uzrok ili posljedica kadrovskih problema. Ni SDP ni HDZ nemaju jakih lokalnih kandidata ili ih nisu afirmirali ili ih ne znaju afirmirati do konkurentnosti, dok za izvanstranačke kandidate nisu privlačni jer, kako je to u Obzoru pregnantno rekao Davor Štern, “vlast više nije slast”. Za SDP je poražavajuće da u Istri nisu u stanju ponuditi ništa bolje od istrošenog i kompromitiranog populista Damira Kajina koji nas svojim pokajničkim porukama i zakašnjelim denuncijacijama “mafijaštva” Ivana Jakovčića vraća u vrijeme najljigavijeg (post)sanaderizma.

HDZ već mjesecima uzaludno snubi izvanstranačke kandidate za Zagreb, dok SDP dvostruko riskira s jednim od najboljih ministara, podgrijavajući i ovdje istaknutu tezu o nedostatku kvalitetnih ljudi. O tomu je često govorio i Radimir Čačić, navodno utjelovljenje te vrste dragocjenosti, s kojim se stoga politika i upustila u neponovljivo hazarderstvo. Tek s mađarskim ultimatumom ugasle su iluzije da bi naše pravosuđe, to “dno dna”, kako ga je ne tako davno na HTV-u nazvao Čačić, moglo od zatvora spasiti “hrvatskog spasitelja”. Čačićevo kadroviranje Milanka Opačić prije desetak je mjeseci pravdala: “Mi smo mala zemlja u kojoj nema dovoljno menadžera koji su sposobni vrhunski voditi državna i javna poduzeća”. Ali smo dovoljno veliki da se i takvih odreknemo zbog osobnih taština, stranačkih, političkih pa i financijskih razloga.

Koliko god imao razloga biti subjektivan, baš i nije teško naći argumente za Šternovu tezu da “tako loše kadroviranje nismo vidjeli ni u jednoj dosadašnjoj vladi”. Premda nije objektivan kad ističe nepotizam, stranačku stegu, nekompetentnost i nedostatak odgovornosti samo ove vlade. Bivši su na tomu doktorirali iako je i nekim menadžerima ove vlasti prvi poslovni potez bio definirati natječajne karakteristike službene limuzine. I onda se na sve to efektno nadoveže Mirando Mrsić koji nam je, najavivši najgoru poslijeratnu godinu, bacio kost za glodanje u obliku povišice plaće za čelnike HZZO-a, HZMO-a i HZZ-a.

Već po prvim reakcijama vidi se da će to biti godina u kojoj će biti opasno dobiti plaću, a kamoli i povišicu. Do čega nas je dovela opsjednutost štednjom i mentalni dril medija. A još jučer ismijavali su Jadranku Kosor kad je ukinula aromatiziranu vodu, u čemu je bilo više smisla nego u jamranju i ridikuliziranju odluke koja državni proračun na godišnjoj razini ne bi opteretila ni kao Mudrinićeva jednomjesečna plaća T-HT. Sada Vladu ismijavaju što kani nekolicini onih koji obrću 57 milijardi kuna u institucijama s tisućama zaposlenika plaću povećati od tisuću do “čak” 3000 kuna. Kunu po zaposleniku!? Tako da bi im se plaća visinom mogla približiti čak i plaći onih koji, uz jedino razumljiv sindikalni revolt, populistički iracionalno ismijavaju te povišice.

Dakako, i kuna je previše ako ti menadžeri ne promijene stanje nabolje za sve. S važećim sustavom nagrađivanja, atavističkim ostatkom socijalističkih uravnilovki, od menadžera ne treba puno očekivati. Tek da zadovolje svoje egzistencijalne potrebe, kao i nepotističke, klijentelističke pa i kriminalne potrebe vladajućih elita. Unaprijed osuđivati potencijalno ispravniji politički pristup nije pošteno, plitko je i preuranjeno. Odluka o povećanju plaća menadžera može se pokazati kao jedna od moralnijih, mudrijih, a očito i hrabrijih odluka ove vlade.