Kao svake godine, tako je i 2013. nekoliko obljetnica obilježilo ljeto u Hrvata, odnosno građana Hrvatske. Po običaju, ljetni su hitovi ustanci u Brezovici i Srbu te najmanje dvije verzije Oluje, a na ljetnom meniju nađe se mjesta i za druge povijesne specijalitete, od kojih su neki svježi, na žaru, dok su drugi tek podgrijani: Jasenovac i Bleiburg, Trg maršala Tita i ulice Mile Budaka, Perković kao udbaš i Perković kao Tuđmanov obavještajac… Takvim se kontroverzijama hrani gladni narod. A narod k’o narod, iako je sit svega, nikako da se zasiti povijesti. Što je manje svijetle budućnosti, to je više mračne povijesti. Također, što je manje optimizma u sadašnjosti, to je više povijesnog optimizma, fantastičnih etnogenealogija, slavnih bitaka, velikih vođa, državotvornih težnji… opsesije i manipulacije njima. I nikako da se dovede u pitanje sam taj naelektrizirani i konfliktni diskurs o povijesti koji potencira patološka stanja nacije.
Puk se i dalje bombardira parapovijesnim člancima u novinama i prigodnim publikacijama koje služe bildanju nacionalnog ponosa, a ni povjesničari kao ovlašteni tumači povijesti baš ne pridonose njezinu smirenijem sagledavanju, nego uglavnom dolijevaju rafinirano znanstveno ulje na razbuktanu vatru, kolaboriraju u medijskom pretjerivanju oko povijesti i instrumentaliziranju povijesti u dnevnopolitičke svrhe.
Umjesto da se pitamo “koja je povijest prava” te da se slijeva i zdesna nabacujemo nedomišljenim odgovorima, trebali bismo se najprije zapitati što je uopće povijest i kako se piše povijest. Upravo zato bi se, kao ljetnu lektiru u povišću pritrujenoj Hrvatskoj, moglo preporučiti jednu knjigu koja na prvi pogled s Hrvatskom i Hrvatima nema nikakve veze. Radi se o “Narodnoj povijesti SAD-a” američkog povjesničara, intelektualca i političkog aktivista Howarda Zinna, knjizi izvorno objavljenoj 1980. koja je nedavno napokon prevedena i na hrvatski.
Zinna ne zanima samo povijest koju vode istaknute ličnosti, politički vođe, diplomati, vojskovođe i drugi mitologizirani “narodni heroji”, nego povijest naroda, odnosno marginalizirane, obespravljene, proganjane i eksploatirane većine, dakle, svih onih koji su na bojnom polju povijesti zatrti kotačima “velike povijesti”. On nastoji osvijetliti povijest potlačivanja i povijest otpora, fokusirajući se na američke Indijance, crne robove, žene, radnike, emancipatorske građanske pokrete... Pritom razotkriva materijalnu, ekonomsku pozadinu događanja koja su obilježila “slavnu američku povijest”. Zinnova povijest SAD-a nije romansirana (etno)nacionalna povijest, nego tegobna klasna povijest.
Pri početku knjige on iznosi svoj povjesničarski credo: “Mi ne smijemo prihvatiti sjećanja država kao vlastita. (…) Ova će knjiga biti skeptična prema vladama i njihovim nastojanjima da, s pomoću politike i kulture, obične ljude namamljuju u divovsku mrežu državotvornosti pretvarajući se da je riječ o zajedničkom interesu. (…) Ako povijest treba biti kreativna, ako treba anticipirati moguću budućnost a da ne poriče prošlost, ona bi trebala, vjerujem, naglasiti nove mogućnosti razotkrivanjem onih skrivenih epizoda iz prošlosti kada su, makar i u kratkim bljeskovima, ljudi pokazali sposobnost da se odupru, da se udruže, zgodimice da izbore pobjedu.”
Taj diktum on slijedi kroz cijelo djelo, ali time donosi i lošu vijest za povjesničare: u pisanju povijesti nema toliko tražene “objektivnosti” i “neutralnosti”. Međutim, nije svejedno konformira li se povjesničar s vladajućim političko-ekonomskim elitama, recitira njihovu verziju povijesti i promovira njihovu ideologiju ili njegova pristranost znači solidarnost s potlačenima, koju povjesničar demonstrira istraživanjem njihove prešućene povijesti. “Velika”, “nenarodna” povijest čini nas otpornima na zla u sadašnjosti jer nam stvara predodžbu da nam ne može, a možda i ne treba biti drukčije nego što je bilo u prošlosti, gdje se ističe samo ono veliko i veličanstveno, dok se tzv. obični ljudi nude tek u obliku faširanog topovskog mesa.
Ipak, iako Zinn otvoreno “zauzima stranu”, više je objektivnosti u njegovoj “pristranoj povijesti” negoli u uobičajenim knjigama o povijesti i školskim udžbenicima koji bez kritičke distance nude strogo kontrolirane prikaze jedne i jedine Povijesti, uvjereni u egzaktnost i objektivnost (ili ih hineći) te uvjeravaju djecu da se dogodilo samo ono što je tu zapisano, i to baš tako kako je zapisano. Takvi su već i udžbenici iz prirode i društva u nižim razredima osnovne škole. Tamo je hrvatska povijest prikazana eshatološki i mitološki, a od šume knezova, kraljeva, političara, vojskovođa i “očeva nacije” uopće se ne vidi narod, pa se može zaključiti da u takvoj hrvatskoj povijesti pravih Hrvata zapravo i nema.
Od Zinna saznajemo da situacija nije mnogo bolja ni u SAD-u, ali to nam je slaba utjeha jer Hrvatska još čeka svoga Zinna, nekoga tko će se posvetiti i onima koje njemački filozof Günther Anders naziva “su-povijesnima”, odnosno pasivnim suputnicima povijesti vladajućih klasa.
Trebat će još vremena da u Hrvatskoj ovakvi uvidi pronađu put od knjiga do javne svijesti, prije svega zato što hrvatske povijesne bolesti nisu još pravo ni dijagnosticirane. Ljetno, površno ali opsesivno bavljenje poviješću najviše nalikuje hipohondriji kojom se nerijetko prikrivaju prave bolesti i koja, zna se, spada među najteže izlječive bolesti. Kako god bilo, jedino drukčiji pristup povijesti, hrvatskoj i općenito, obećava točnu dijagnozu i uspješnu terapiju, a savjet bi svakako valjalo potražiti i u ordinaciji doktora Zinna.