Povratak Karla Marxa

I Hrvatska i Europska unija maštaju o BDP-u većem od 1%!. I jedna i druga bi bile sretne da taj rast ove godine bude barem taj 1%, barem nešto veći nego prošle godine. Tako je početkom svake godine, uvijek ista priča. Kao stalno ponavljanje mantre. Političarima su usta puna priča o BDP-u. No ne samo njima. Cijeli je svijet zapravo obuzet brigom o rastu. Sve je podređeno što većem i bržem razvoju. Sve su energije i svi napori posvećeni gospodarskom rastu. Hrvatska funkcionira po istom mentalnom, univerzalnom modelu. I Hrvatskoj je ekonomski rast svetinja kojoj je sve usmjereno. Hrvatska se vlast pribojava da bi Hrvatskoj usporeniji gospodarski rast mogao sniziti kreditni rejting, što bi onda ugrozilo i nju i državu. Može li Hrvatska postati Grčkom, a svijet opstati bez neprestanog pritiska za ekonomskim razvojem i rastom?

Ne mora se biti Karlom Marxom da bi se vidjelo da se i današnji globalizirani svijet zasniva na novcu, na zaradi i na profitu. Sve je u funkciji novčarstva i širenja kapitala. U svijetu profita ono što ne doprinosi njegovu stvaranju i umnažanju postaje sve manje vrijednim, pa i bezvrijednim. Čak i države koje su neuspješne “u stvaranju novih vrijednosti”. Poput Grčke, danas. A sutra, možda i Hrvatske. Cijeli je svjetski ustroj podređen stvaranju profita. Od svjetonazora, kojim se već dijete odgaja za potrošača, do banaka, koje nisu servis građana, nego ustanove legalizirane pohlepe. Zbog njihove se neograničene žudnje za zgrtanjem svjetska ekonomija i urušava. Svijet zbog toga sve više sliči katastrofičnim sadržajima romana negativne utopije. Marx je rušenjem Berlinskoga zida u Europi zaboravljen, a u Hrvatskoj 1990. izbačen kroz prozor, no dvadeset godina poslije, eto, vratio se kroz vrata. Marxovi su profiteri danas posvuda sve bogatiji, a proleteri sve siromašniji. Banke su u tome kontroliranom kaosu dobile glavnu ulogu.

Zvuči paradoksalno – ali za Hrvatsku je u ovom globalnom neredu možda i bolje da ovdašnje banke nisu u njezinu vlasništvu. Vjerojatno bi i one, kao i sve drugo, propale, a država se primila podmirivanja njihovih dugova. Moguće je da bi i to bilo po istom ekonomskom rezonu kao i kada ih se prodavalo. Država je tada zaradila k’o Omer na jajima. Država je sa sanacijom banaka učinila “hrvatsko gospodarsko čudo”: u banke je ulupala 87 milijardi kuna, a prodala ih za 5,4 milijardi kuna!?! Da su banke ostale naše, možda bismo danas bili u situaciji goroj od one u Grčkoj. Samo što nas, za razliku od Grčke, nitko ne bi ni pokušao spašavati. Doduše, ne trude se Njemačka i Francuska spasiti Grčku zato što je posebno vole, nego zato što vole svoj kapital uložen u nju. Grčka je egzemplar potrošenosti i propasti modela liberalnog kapitalizma i sukladnog mu postmodernizma kao načina življenja. Postmodernistički koncept života kao rituala trošenja i kulta dokolice također je u krizi. U krizi je i modificirani etatistički ekonomski model, gdje države na se preuzimaju dugove banaka koji ih guraju na rub propasti. Umjesto da države EU kao Island bankarima kažu: Gospodo, bili ste pohlepni, izvolite snositi posljedice svoje pohlepe! Dakle, umjesto da im kažu – propadnite, države EU spašavaju banke! Banke su na Islandu propale, ali se Island kao država spasio. Bi li se Hrvatska usudila reći nešto slično? Da su joj iz EU sugerirali da pomogne sanirati i tuđe banke koje u njoj postoje, vjerojatno bi i na to pristala. No kako će se ponašati glede krize koja će se sigurno produbljivati, vidjet će se vrlo brzo. Pitanje je hoće li ona ove godine uspjeti ostvariti planirani rast BDP-a. Ideologija je stalnoga povećanja BDP-a izgleda došla do svoga kraja i dosegla svoj plafon, to jest granicu svoga rasta. Forsiranje toga rasta svjetsko je gospodarstvo dovelo do kraha. Hrvatskoj bi možda bilo probitačnije da se više bavi sređivanjem funkcioniranja države i strateškim planiranjem onoga što Hrvatska realno može nego propalom ideologijom stalnog rasta BDP-a.