Povratak Khuen-Héderváryja

Kad sam na naslovnoj stranici riječkoga “Novoga lista” pročitao glavni, veliki naslov “László Geszti umjesto Dragičevića?”, prva mi je asocijacija bila - Khuen-Héderváry. Sada nam Mađari baš nisu toliko za vratom da bi bila realna usporedba s Khuenovim vremenom, pa je ta asocijacija došla iz simboličkog vrta. Ali samo zato što ju je više potaknuo simbolički motiv nego sama stvarnost ne znači da je umanjeno ruganje Hrvatskoj kojim je upravo nabijen taj naslov.

A to ruganje proistječe iz činjenice da se na nekoliko strana, uključujući i Stjepana Mesića, Tomislav Dragičević predlaže za kandidata na skorim izborima za predsjednika Hrvatske. Dakle, direktor Ine, koji je, skupa s državom, Inu prodao strancima, prepustio bi mjesto Mađaru a on bi se možda uselio u Predsjedničke dvore.

Budući da je Dragičević prije nego što je postao šef Ine bio javnosti potpuno nepoznat, te ga je samo zahvaljujući toj dužnosti upoznala, po logici koja se iz toga nameće, i prema kojoj je vođenje Ine sudbonosna nacionalna preporuka, mogli bismo očekivati da netko za kandidata za predsjednika države, kad Dragičeviću istekne predsjednički mandat, predloži Mađara Lászla Gesztija! To jest, u simbolima govoreći - Khuen-Héderaváryja.

To će reći da se hrvatske političke i gospodarske elite u Hrvatskoj formiraju kao kadrovi koji za račun stranaca uzimaju novac Hrvatskoj, što odavno čine Marko Škreb, Božo Prka, Ivica Mudrinić, Franjo Luković, Željko Čović i drugi, kojima bi, kao i Dragičeviću, takvo “domoljublje” moglo biti politička preporuka. Na njihovim mjestima nisu László, Giovanni, Helmuth ili Jean-Pierre samo zato što su kao odani plaćenici s nekoliko stotina tisuća kuna mjesečno Hrvati od njih pouzdaniji.

Dragičević je postao ravnatelj Ine kao zet Savke Dabčević-Kučar, ali kad ga se sada nameće za predsjedničkog kandidata i zato što je nečiji zet, mnogo je važnije to što je odigrao presudnu ulogu u rashrvaćivanju Ine, u oduzimanju Hrvatskoj još jedne strateške tvrtke koja ju je činila neovisnom. Hrvatsku neovisnost treba oslabiti u svim temeljnim područjima, pa tako i u energetici, a kad se to učini, s njome se može raditi sve što strateški europski igrači žele.

Hrvatskoj desnici, onoj koje se getoizirala u nekoliko niskonakladnih tjednika, u odličnim publicističkim izdanjima, na nekoliko internetskih portala i tribina na koje uvijek dolazi nekoliko stotina istih posjetitelja, bačena je kost za zabavu koja se zove - zapadni Balkan. Ta desnica ne vidi da je od Hrvatske ruke digla Njemačka, da je od Hrvatske ruke dignuo i Vatikan preko kardinala Bozanića koji je iz svoje blizine, a i daljine, očistio sve što ga je podsjećalo na kardinale Kuharića i Stepinca, baš kao što su Mesić i Sanader iz svoje blizine i daljine očistili sve što ih je podsjećalo na Tuđmana.

Za Hrvatsku nema baš nikakve opasnosti od političkog saveza na zapadnom Balkanu, ali je ta “opasnost” dobar mamac kojim se skreće pozornost od potpunog oduzimanja Hrvatskoj gospodarske, financijske i zakonodavne suverenosti, i pozornost od potpune dekristijanizacije zemlje i postupnog ali sigurnog nestanka stanovništva.

U Hrvatskoj još uvijek postoji strah od balkanskog vodstva jedne od trenutačno najbjednijih zemalja svijeta - Srbije, ali se istodobno obožava i Njemačka, i Vatikan, i Kaptol koji nisu nikakva prepreka nego poticatelj totalnoj dekroatizciji Hrvatske. Kad László Geszti dolazi umjesto Dragičevića, a Dragičevića se predlaže za predsjedničku fotelju, onda ništa tako i stvarno i slikovito ne govori o tome kako je Hrvatima u Hrvatskoj ostala još samo formalna vlast a strancima zemlja i kapital. Vlast na čelu koje su Khuen-Sanader i Khuen-Mesić.