Pravi kandidat za šefa HDZ-a još se nije javio?

HDZ se, naravno, neće raspasti. Premda, zbog sukoba udaljenih stranačkih frakcija izgleda baš tako. Ne događa se ništa neuobičajeno. Već prije održavanja parlamentarnih izbora, kada je čak i optimističnoj Jadranki Kosor bilo jasno da čuda nema, znalo se da će gubitak izbora jako uzdrmati HDZ. I da će, jer je sama personalizirala kampanju, nakon gubitka račun biti ispostavljen upravo njoj. Sve bi i ostalo na normalnoj razini potresa, no kako je opet pokušala personalizirati stranku koja je, kao oporbena, sada u posve drukčijoj situaciji, politički potres doseže jačinu elementarne nepogode. Koja je, što silom, što milom, ipak demokratizirala unutrašnju borbu za (pre)vlast.


Kandidaturu za čelnu stranačku funkciju podnijelo je njih šestero. J. Kosor hendikepirana je gubitništvom, a uz nju se grčevito drži populacija stranačkih birokrata koji bi željeli zadržati funkcije. Najjači oponent je Darko Milinović kojeg će podržati stranačka desnica i desni centar. Za sada, međutim, nije jasno kako će Milinović postići da uz njega stanu i tehnokrati i lijevi centar stranke. Na koji pak uglavnom pikira mladi “dotepenec” u stranci, ambiciozni Domagoj Milošević. Koji će u kampanji krenuti uvjeravati Milinovićevu političku bazu da je i on dobar tradicionalist kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi. 
Dr. Drago Prgomet vrlo je pristojan, dopadljiv i ostavlja dojam iskrenosti. No, svejedno, autsajder. Kao i drugi doktor, Milivoj Kujundžić. Koji je otišao isuviše desno, a njegov prvi istup, gdje je prebrojavao tko u vodstvu stranke nema sve sakramente, ostavlja dojam da je riječ o čovjeku koji bi želio uvjeriti članstvo da je jako važno tko se i kada od njih posljednji put ispovjedio.

Ustanovit će da to, međutim, na promjene usredotočenom članstvu i nije prva briga. A Tomislav Karamarko? Usporedio se s Putinom, Genscherom, Kinkelom i nastupa kao da je politički jedini sin i nasljednik dr. Franje Tuđmana. Problem je s Karamarkom da se, kao što nema načina da se empirijski procijeni da će uspjeti, isto tako ne može dokazati i da neće. Takva jednadžba, koja bi “izmjerila” Karamarka, još nije izmišljena.

Što, dakle, kaže analiza? Da nitko od njih nije savršen izbor jer bira se čelni čovjek glavne oporbene stranke, ali istodobno i osoba od koje će stranka očekivati da preotme vlast od lijeve koalicije. Krenimo “modelirati” takvu osobu i ustanovit ćemo da za sada nije vidljivo kako je, u vrhu stranke, HDZ ima. Svakome nešto fali. Ali je gotovo sigurno da je takvih “modela” i političara s takvim uzorkom u stranci bilo. U ratno vrijeme. Kada su, u daleko težim okolnostima, dokazali svoju učinkovitost. I u ekonomiji i u politici. I koji bi mogli sada svojom kandidaturom pomiriti sukobljene frakcije. I koji bi imali jednaku potporu među članstvom i u Istri i Međimurju, Zagorju, kao i u Lici, Slavoniji, Zagrebu, Dalmaciji ili Širokom Brijegu. I da postoji takav, ima li snage, motiva, volje? Vjerojatno nema. Ali bi se vjerojatno i sam iznenadio da još svega toga u njemu ima, kada bi ga predstavnici svih frakcija pozvali da se aktivira.