Onaj koji nije fleksibilan i koji ne pokazuje da se može mijenjati kad okolnosti pokažu da je promjena apsolutno nužna, ne posjeduje inteligenciju, nije životan i zapravo nema već šanse za dugoročan opstanak. Nakon deset godina vladavine predsjednika Mahmuda Ahmadinejada, iranski sustav pokazao je da mu je potpuno jasno kako je politička matrica kojoj je utjelovljenje bio Ahmadinejad istrošena i da više ne funkcionira ni kod kuće, a ni na međunarodnoj sceni.
No, nemojmo se zavaravati da je ono što se dogodilo u Iranu spontana promjena, nešto što se dogodilo zato jer je narod tako htio. Da, istina je da je prosječnom Irancu vjerojatno dosta izolacije, prestrogih pravila, sankcija koje narušavaju standard i kvalitetu života, ali i predsjednika koji je u svijetu stekao čudnu reputaciju koju je teško definirati. On je u većini međunarodnih istupa u osnovi bio smrtno ozbiljan, no istodobno je tu postojao neki tračak farse, političkog teatra, naznaka da je sve to pomno isplanirano i da ima vrlo specifičnu i precizno definiranu funkciju.
Oni koji doista vode iransku politiku, a to je Vijeće čuvara revolucije, pažljivo su sve isplanirali uoči predsjedničkih izbora u Iranu. Tome je prethodilo vjerojatno višegodišnje promišljanje o tome u kojem smjeru zemlja treba krenuti u idućih pet do deset godina.
Jedan od glavnih signala da s novim čovjekom dolazi i nova politika bila je činjenica da to vrhovno tijelo vlasti u Iranu nije odobrilo kandidaturu Ahmadinejadove desne ruke, ali ni bivšega predsjednika Rafsanjanija, koji je vrlo otvorena reformistička oporba. Rafsanjani je, doduše, u kandidacijski proces gurnuo jednog od svojih suradnika, čovjeka krajnje tankog političkog profila, koji se iz utrke povukao tri dana uoči izbora i to s vrlo jasnom namjerom da ne oduzme glasove jedinom kandidatu koji se razlikovao, upravo onome koji je, barem zasad, premoćno dobio prvi krug izbora.
Vijeće je također vrlo pažljivo kontroliralo i predizbornu kampanju i sve što se tijekom nje događalo i na minimum minimuma svelo sva događanja koja su mogla poslužiti kao potencijalni fitilji, slični onima koji su prije pet godina zapalili javnost i izazvali prosvjede tijekom kojih su stotine tisuća Iranaca na ulici tražili odgovore na pitanje tko je ukrao njihove glasove.
Ovaj put nije bilo ni televizijskih sučeljavanja, ni emocijama nabijenih predizbornih skupova, ali ni kandidata koji bi mogli izazvati bilo kakvo ozbiljnije talasanje. Kontrola je uvedena na ulice i na trgove, no čineći sve to Vijeće čuvara revolucije već je znao kakvo je raspoloženje biračkog tijela i koji od kandidata je najizgledniji novi predsjednik. Hassan Rohani je tom narodu obećao da će raditi na smanjivanju međunarodne izolacije, da će liberalizirati stroga vjerska pravila koja su izmučila tamošnju populaciju i da će oporaviti gospodarstvo i povećati životni standard.
Je li to sve što su oni htjeli? Ne, nije, ali su dovoljno pametni da shvate kako je bilo kakav pomak bolji od nikakvog i da će neki novi prosvjedi voditi samo do nove represije. Da, narod je izašao na ulice i slavio Rohanijevu pobjedu iako je on čovjek od povjerenja mudraca iz Vijeća koje je pokazalo da ipak posjeduje neku vrstu osjetljivosti i da su spremni udovoljiti nekim željama naroda. Naravno, u okvirima koji njima odgovaraju. Ovo je situacija u kojoj i te kako vrijedi ona naša poslovica – Vuk sit, ovce na broju!
Oni koji vode Iran morali su ovako reagirati jer se mijenjaju okolnosti i u zemlji, i u regiji i u široj međunarodnoj zajednici. Iran je također svjestan da mora početi ozbiljno voditi igru na međunarodnoj razini jer je počela podjela karta nove raspodjele globalne moći, a Teheran nikako ne želi niti zaslužuje da ostane puki kibic. U narednih godinu dana sigurno ćemo biti svjedoci značajnih promjena u iranskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Pod blagoslovom Vijeća čuvara revolucije.