Puno buke zbog (predizborne) šutnje ni za što. Zabrana propagiranja svojih ideja i namjera dan uoči izbora odnosi se na političare i političke stranke. U Italiji je, na primjer, zakon o šutnji dan uoči izbora donesen davne 1956., te je tijekom godina dopunjavan nekim detaljima. Dodana je televizija kao medij preko kojeg se dan uoči izbora ne smije puštati predizborne poruke kandidata, a novčana kazna za prekršitelje pretvorena je u eure.
Što kaže talijanski zakon iz 1956.? Dan uoči izbora zabranjeno je održavanje političkih mitinga, ne može se raspravljati na javnim mjestima i u medijima o razlozima zašto bi se trebalo glasovati za jednu stranku, a ne za drugu, te se ne smiju postavljati novi politički plakati. Oni koji su postavljeni ostaju, ali se u subotu, ako se glasuje u nedjelju, ne smiju dodavati novi. Propagandne političke poruke ne bi smjele biti postavljene ni u promjeru od 200 metara od birališta. Taj je zakon uveden kako bi se birače pustilo da u miru razmisle komu će dati glas. Tko prekrši taj zakon, može biti kažnjen kaznom od točno 103 do 1032 eura. Mitinzi političara i njihove predizborne izjave na televizijama završavaju u petak u ponoć.
U još nekim zemljama, ali njih je jako malo, postoji sličan zakon. U Mađarskoj je, na primjer, ustavni sud 2007. donio odluku da se ne treba braniti objavljivanje rezultata ispitivanja javnosti ni dan prije izbora, ali je potvrdio dan predizborne šutnje. Bugarski Ustavni sud je 2009. donio odluku kako su i dan predizborne šutnje, kao i objavljivanje sondaža, kršenja sloboda izražavanja, a i slovenski Ustavni sud je 2011. donio sličnu odluku. U većini zemalja ne postoji takav zakon, ali među političarima se poštuje nekom vrstom džentlmenskog dogovora o nemaltretiranju birača izjavama na dan izbora.
Vrhovni sud SAD-a donio je 1992. odluku prema kojoj je na dan izbora zabranjeno držati mitinge u blizini izbornog mjesta. No, bilo koji drugi zakon kojim bi se nametala šutnja smatrao bi se protuustavnim. Prvi amandman američkog Ustava jamči građanima slobodu izražavanja, pa nikomu ne pada na pamet da predloži neki zakon o obveznoj šutnji.
Pravo na slobodu izražavanja mišljenja govorima ili tiskovinama je sveta stvar u SAD-u. U Italiji ne samo što postoji zakon o šutnji političara, što ne znači da novinari ne smiju pisati što im je volja, već je 1975. godine donesen zakon o jednakom pravu istupa u medijima, tzv. zakon o par condicio. To da se na televiziji trebaju jednako, ravnopravno, tretirati sve političke stranke uoči izbora, uvedeno je u Italiji na osnovi američkog načela o jednakom vremenu koje se daje političarima da odgovaraju na pitanja novinara u predizbornim TV emisijama (Equal Time ili Fairness Doctrine).
No, u Italiji, kao i u Hrvatskoj, postoji bezbroj stranaka i strančica, predizborne televizijske emisije često se pretvaraju ili u uspavanke ili u najgrublji reality show s uvredama i bacanjem papira i knjiga. Takva situacija dodatno je pogoršana 2000. godine kada je odlučeno da se ne samo u predizbornoj kampanji, već tijekom cijele godine, svakodnevno, isti vremenski prostor u televizijskim informativnim emisijama treba davati gotovo svim parlamentarnim strankama. Tako se o istoj temi čuju, potpuno nepotrebno, mišljenja čelnika glavnih stranaka pa i kada se nema što dodati. Izmišljaju se doskočice (često vrlo glupe) koje se onda vrte u svim dnevnicima. Jedan takav primjer dogodio se i u Hrvatskoj. Na primjedbu da je preuzela vrući krumpir (preuzevši čelništvo vlade), premijerka je odgovorila kako će ga “oguliti i napraviti dobru krumpir-salatu”.
Zakoni kojima se želi uvesti pravila u prenošenje političkog ponašanja često se pretvaraju u nakaze.
Političari u Hrvata : Kada govore lažu, Kada šute kradu. Tko laže taj i krade.