Prazne ruke i čvrst karakter

Hrvatski političari, a i svi drugi političari, ljudi su praznih ruku. Ne znam jeste li zamijetili, ali oni nikad ništa ne nose u rukama. Bilo kamo, bilo kuda, uvijek idu “mašuć šaka”, baš onako kako se, prema učenju moje mame, nikada nikome ne ide u posjet. Iznimaka, dakako, ima – neke političarke katkad preko podlaktice prebace torbicu, no ruke su im i u tom slučaju prazne, papa nosi ovčarski štap, ali on i nije pravi političar, premda službeno jest državni poglavar, već duhovni pastir, a i pukovniku Gadafiju zna se u ruci naći nešto nalik na resasto držalo za rastjerivanje muha – ali one su ne samo rijetke, nego i suviše bizarne da bi se uzele u obzir. Ostaje činjenica da političke persone svijetom jezde “mašuć šaka”.

Drukčije, zapravo, i ne može biti: iz jednog tehničkog i jednog bitnog razloga. Političar se mnogo rukuje, maše, salutira, potpisuje se... a sve to ne bi mogao ako bi što držao u rukama: cvijeće, bocu vina, bombonijeru, zamotanu umjetničku sliku ili najlonsku vrećicu sa smokvama, bademima i orasima. Da bi zahvalio na pljesku, mora dići ruke, a da bi zaprijetio, nužno je da podigne prst, a sve to teško ide s aranžiranom košaricom voća u rukama.

No, to su ipak samo tehnikalije. Ključni je razlog što političari okolo hodaju praznih ruku u tome što sebe doživljavaju i kao donositelje dara i kao dar sâm. Oni su uvijek puni darova iliti sebe.

Što vrijedi za sve političare, vrijedi i za naše predsjedničke kandidate. Ali s jednom razlikom. Dok vladajućim političarima težinu (i puninu) daje vlast, a njihovim oponentima borba protiv vlasti, potencijalni državni poglavari svojim biračima mogu ponuditi samo sebe kakvi su bili, kakvi jesu i kakvi bi mogli biti. Što je u toj ponudi na prvome mjestu i što će presuditi kad građani izađu na birališta, nitko ne može znati, no ljestvica poželjnih vrijednosti ipak postoji. Na njoj su čestitost, mudrost, iskrenost, patriotizam, odlučnost, vizionarstvo, obrazovanost, ugled, iskustvo, socijalna osjetljivost, pravednost, pripravnost na žrtvu, ponositost i poniznost, osjećaj za tradiciju, vjerodostojnost... Zajednički joj je nazivnik ono što nam je u hrvatskoj politici uvijek nedostajalo, postojan karakter. Ili, riječima K. Š. Đalskoga s kraja 19. st.: “Bože, daj nam značajeva, daj nam značajeva! A oslobodi nas od grabežljivih zvijeri, strahotnih sova, zlokobnih ćukova, proždrljivih parcova, škodljivih miševa, otrovnih škorpiona i ludih leptirica bez glave!”

Ne, nisam zaboravio na stas mogućeg prvog čovjeka naše države. Mnogi se natječu u omalovažavanju tog kriterija, premda je malo tko odolio sirenskom zovu photoshopa ili, starinski, retuša. Dobro je dobro izgledati, ali koliko je to u politici važno najbolje se vidi osvrnemo li se po svijetu današnje visoke politike: dobar dio najuspješnijih figura izgleda tako da ih čovjek u mraku ne bi baš rado sreo. Naši su kandidati prema njima manekeni.

Ergo, kad je tako, kad nam već budući predsjednik donosi samo sebe, dobro pripazimo na sebe kad u ruke uzmemo glasački listić.