Prošlotjedni blagdan ponovno je aktualizirao raznorodne nedoumice što ih državni blagdani već godinama izazivaju. Nije pritom dvojbeno to da brojni građani mnoge od propisanih blagdana ne doživljavaju kao sadržajno obilježene datume.
U pitanju je razlog ovoga sve vidljivijeg delegitimiranja značajnoga aspekta oficijelne simbolike hrvatske političke zajednice. Najčešće se odgovor traži u (neprijepornoj) činjenici višegodišnjega vrludanja pri određivanju državnih blagdana. To je traženje "pravih", "znakovitih" i, ponajprije, "tradicionalnih" datuma izazivalo pomutnju, gdjegdje i podsmijeh. Posebice na počecima "najstarije države u Europi" (koja je, dakako, bila mlađa od svih svojih stanovnika).
Rečene su dječje bolesti hrvatski politički doktori sumnjivih doktorata liječili eksperimentalno, neprestance mijenjajući terapije. To je pak dovelo ne samo do nepoznavanja značenja nego i samih datuma zadanih blagdana. Mijenjali su se nadnevci vezani uz državno-značajne-vrijednosti, isti je datum poprimao različite službene interpretacije 30. svibnja npr. Ostane li se kod sadašnje blagdanske sheme, s vremenom će se njihov godišnji raspored i uobičajiti, no opravdanja, pa i nazivi pojedinih od njih ostat će zasigurno i nadalje upitni. U realnosti odista su prihvaćeni tek oni blagdani koji su transgeneracijski slavljeni. Uz Novu godinu, to su katolički blagdani (s izuzetkom Tijelova koje neprestance iznova izaziva nedoumice), te Praznik rada.
To još jednom pokazuje posvemašnju uzaludnost nastojanja da se kako je to posebice koncentrirano bilo na djelu početkom devedesetih izmišlja tradicija (tada se je, primjerice, događalo da se, dakako fanfarozno, proslavlja npr. osma obljetnica Dana državnosti, a tri tjedna potom sedma obljetnica neovisnosti). Državotvornim ideolozima uspješno cijepljenima protiv svakoga realizma to nije smetalo, no društvo je reagiralo odmakom od političkoga nametanja "naše stare tradicije".
Zbog toga se je i dogodilo da zbiljski značajni datumi gube odgovarajući javni odjek; 30. svibnja tako je ostao mnogim građanima, ali i političkim aktivistima u glavi kao stranački termin zbog karakteristično neukusnoga dugogodišnjeg trijumfalizma Tuđmanova HDZ-a koji je toga dana 1990. pobijedio na izborima. A riječ je, zapravo, o najznačajnijem datumu u političkoj povijesti Hrvatske barem za one kojima je demokracija najviša vrijednost od dana održavanja prvih pluralističkih izbora. Jer, Hrvatska je svašta bila prošla u svojoj prošlosti, samo ne demokratski ustroj zajednice.
U nastojanju da se zatru "protunaravni simboli komunističkoga jednoumlja" pokušalo se marginalizirati 1. svibnja (i 8. ožujka), no zbog višedesetljetne tradicije i evropskih navada to nije uspjelo. Bila su to tipična tragikomična tranzicijska vremena u kojima su privatnici-dućandžije svoje hrvatstvo reklamirali time što su demonstrativno otvarali dućane 6. siječnja, jer je blagdan neovisno o katoličkoj tradiciji bio razumljen kao (dakako "izvanjski nametnuti") ustupak Srbima. U to je doba, dapače, "ugledni katolički publicist" bio grmio protiv pozdravljanja sa "zdravo" kao "ostatka bezbožne partizanštine" (a nitko da ga podsjeti na hrvatsku inačicu odista tradicionalne molitve koja počinje s "Ave Maria").
No, premda su ova vremena intenzivnoga nametanja navodne tradicije nedvosmisleno prošla (najvećim dijelom, no ne i potpuno, bez novoga tradicijskog traga), nejasnoće s blagdanskim simbolima ostaju. Kao Dan antifašizma slavi se, tako, dan postrojavanja (ne i borbe) prvoga partizanskog odreda do kojega došlo zbog komunističke stege u povodu napada nacističke Njemačke na SSSR (što danas uzbuđuje još samo intelektualce kalibra Kostelića jr.).
Ovih je dana proslavljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (u realnome životu uglavnom prešutno, u virtualnome svijetu združenim nastupom trojedinog predsjedničkog bića). I opet je već u samome imenu blagdana "položen temeljac" odmaku mnogih od proslave ovoga blagdana (što unisono konstatiraju promatrači s različitim svjetonazorskim uklonima). Kako, naime, slaviti nešto što je gotovo svakome nerazumljivo? Jer, obljetnica pobjede oznaka je koju svi razumiju (i brojne političke zajednice slave, s istim nazivom, značajne dogodovštine iz prošlosti).
No, po strani od neizbježnih militarističkih sastavnica ovakvih proslava (o čemu se u naprednijim i od rata udaljenijim društvima naveliko raspravlja), ostaje zbunjujuće pitanje: što je to "domovinska zahvalnost"? Tko je tu kome zakonski obvezan na zahvalnost mi Njoj, ili Ona nama? Odgovor, u najmanju ruku, nije bjelodan. Od nesuvislosti ljudi se uobičajeno brane izbjegavanjem, pa od blagdana ostaje praznik, naprosto prazan dan.