Prebrzo smo zaboravili onu “Danke Deutschland”

Croatia voting. Nije Eurosong, ali je EU. Nije patetično. Danas je jedan od povijesnih dana za Hrvatsku. Bez obzira kako odlučili: za ili protiv Europe.

Ovo je prvi put da hrvatski građani stvarno odlučuju o svojoj budućnosti, a da nije unaprijed jasan ishod. Na referendumu 1991. znao se rezultat. Više od 90 posto posto Hrvata (a možda i 99 posto, nemoguće je dokazati) nije više željelo živjeti u Jugoslaviji. Kao i najveći dio manjina. Osim Srba koji su u većini bili protiv samostalne Hrvatske.

Nikada narod nije odlučivao o državno-pravnom uređenju, savezima, ujedinjenjima. Hrvatsko plemstvo je u 12. stoljeću pripojilo Hrvatsku Ugarskoj. Njihovi nasljednici nekoliko stoljeća poslije, spašavajući svoje titule i dvorce, nagodili su se s habsburškim carem. Aristokratska elita potpisala je i Hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. Naravno da u to doba nitko nikoga i nije morao ništa pitati. Ma što o tome mislili romantičarski nacionalni guslari-povjesničari. Na kraju Prvog svjetskog rata već se moglo pitati narod što bi htio, ali srljali smo “kao guske u magli” Pašiću i Beogradu u naručje. Nitko nije ništa pitao, pa ni same ustaše, kada su ih 1941. dovezli u Zagreb i predali im vlast. Nitko nije htio pitati 1945. jer je revolucionarna vlast jahala na krilima pobjede i savezništva s velikim silama.

Godine 2012. odluka se ipak donosi u referendumskoj kutiji. Istina, EU nije državna zajednica, ali predstavlja strateški važan korak za Republiku Hrvatsku, onaj koji priželjkuju sve zemlje u našem okruženju.

Može se postaviti pitanje medijske ravnopravnosti euroskeptika i eurofoba u odnosu na javno prevladavajuće eurofile svih vrsta. Je li trebalo financirati antieuropske kampanje i koliko? Je li to politički mazohizam s obzirom na to da su proeuropske stranke osvojile 90 posto na ovim izborima?

Vladajuće elite nemaju dvojbe. Gotovo da nitko ne prigovara Milanovićevoj vladi što oštre rezove, koji nas neminovno čekaju, odgađa poslije referenduma. Samo dio oporbe govori o kupovanju postojećih umirovljenika jeftinim obećanjima i plašenju budućih. Samo mediji upozoravaju na zaglupljujuću kampanju za ulazak u EU i bivše i sadašnje vlade. Neki radijski i televizijski spotovi naprosto su bili uvreda za inteligenciju.

Zato nije čudno što je neočekivano mnogo mlađih, obrazovanih i prirodno europski orijentiranih ljudi skeptično i rezervirano. Europa kakvu oni sada vide, od grčkih prosvjeda preko otkaza i stečajeva u Španjolskoj i Italiji, ne predstavlja svjetlo na kraju tunela.

Alternative nema i ne nudi je nitko. Ne nude je ljevičarski elitisti koji su intelektualno odavno sudionici europskih tokova i dio antiglobalistički, antikorporativnih i u suštini antikapitalističkih pokreta. Ne nude je brojni politički ekshibicionisti, političke stranke i strančice bez utjecaja, niti marginalne društvene grupe propale na neuspješnim uličnim prosvjedima.

Ne nudi je ni desnica koja je u pravilu rezervirana prema bilo kakvom “skrnavljenju svetinje državnog suvereniteta”. Zaboravljaju pritom da Hrvatska ima priliku ući u EU koju trenutačno vode upravo desne političke stranke.

Stara dobra Europa je u krizi. Britanci je ne vole. Amerikanci gledaju sa strane i vjerojatno ni ne žele prejakog partnera na Zapadu. Iznad površine održava je i spašava njemačko-francuska osovina Markozy.

Najmoćnija žena svijeta, njemačka kancelarka Angela Merkel diktira europskim pučkim strankama (pa tako i našem HDZ-u) proeuropsku politiku. A hrvatska zaboravna desnica kao da se više ne sjeća ritma pjesme koja se svojedobno, do neprobavljivosti primitivno orila: “Danke Deutschland”.