Nasilje je svuda oko nas, i sve ga je više. Zato je i kardinal Josip Bozanić s potpunim pravom i kao pogođeno to uzeo za svoju temu u propovijedi pred državnim vrhom(doduše, bez predsjednika Mesića).
Jer upravo je na državnom vodstvu, onome koje je izabrao narod, zadaća da tom istom puku osigura što veći napredak, sigurnost i poštivanje svih prava.
Bozanić je stoga državni vrh po tko zna koji put poučio što bi mu bilo za činiti, umjesto stalnog politiziranja svega i svačega, stranačkih nadmudrivanja, interesnih sukobljavanja, ideoloških prepucavanja... Više od svega, hrvatskom je čovjeku stalo do sigurnosti, posla, napretka, ukratko, do bolje budućnosti.
A političari, kojima je propovijed ponajprije bila upućena, upravo su glavni generatori svakojakih podjela u hrvatskom društvu, a one rađaju nasilje u obitelji, školi, na ulici, na stadionima, u kafićima... Drugim riječima, političke i ideološke podjele društvo čine sve šizofrenije, ljudi pucaju zbog najmanjih sitnica, zbog krivo parkiranog vozila, pa čak i zbog krivo protumačenog pogleda.
To govori o sustavu, o društvu kojemu su uzdrmani temelji, o sustavu vrijednosti koji je poremećen. Dakako, ne treba smetnuti s uma da smo još uvijek i društvo u tranziciji, da se još rješavamo komunističkog naslijeđa, a istodobno vidamo i ratne rane.
To više bi političari trebali biti dalekovidniji, osjetljiviji i brižniji, a ne da sve podređuju samo svojoj karijeri i bitki za fotelje. Dok god je tako, društvo će biti bolesno, a politika će se doživljavati kao nečasno zanimanje. No, ni crkveni ljudi nisu izuzeti. Oni samim svojim pozivom moraju biti uz čovjeka, ma koliko to stajalo.