Predsjednici nisu čekali da ih privede EU

Boris Tadić nije došao na inauguraciju predsjednika Josipovića. Objašnjenje je bilo pomalo przničko (“ili Sejdiu ili ja”) i kao takvo za Hrvatsku neprihvatljivo, jer se na taj način nikoga ne smije ucjenjivati. Josipović je na to reagirao vrlo pomirljivo i pokupio pljesak u srbijanskim medijima te dao do znanja da ne namjerava skakati na svaku loptu koja preskoči ogradu.

Nije Tadić došao ni na regionalni susret u Brdo kod Kranja. Pokazao je tako da ne želi posrednike i da ne želi dopustiti da Srbija svoje neriješene probleme rješava za posredničkim stolovima i pod pokroviteljstvom Slovenije i Mađarske. Jesu članice EU, ali nisu Njemačka i Francuska pa da ih mora slušati. Ali došao je u Opatiju.

Gledajući politički, to je najveći uspjeh današnjeg susreta. Srbijanski predsjednik pristao je doći u Hrvatsku, pristao je prihvatiti ruku koju Josipović nudi još od predizborne kampanje, nije tražio neko neutralno mjesto za prvi susret i nije, kao ni Josipović, želio da se prvi razgovor dogodi na marginama foruma u Bruxellesu, jer bi to ipak izgledalo kao da su obojica privedena tamo kako bi se srela te da susret nije njihov izbor, već izbor onih koji nadgledaju regiju i procjenjuju zasluge.

Odlučili su, očito, da prvi sastanak mora odjeknuti. Pripremali su ga u tajnosti – kako se nešto u zadnji tren ne bi izjalovilo, a sama predstava na koncu, ako uspije, izgledala veća i značajnija – i očito procijenili da je moguća izvansudska nagodba o uzajamnim tužbama za genocid dovoljno jaka da privuče pozornost javnosti obiju zemalja, ali pokaže i međunarodnoj zajednici da su spremni uhvatiti se u koštac sa spornim pitanjima.

No, bez obzira na otopljavanje atmosfere i dobro izabran način da se najavi daljnja suradnja, iz izjava dvojice predsjednika vide se ipak neke razlike. Tadiću je do izvansudske nagodbe vjerojatno više stalo, njegova izjava to pokazuje, ali teško da razgovor u Opatiji smatra težim nego što objektivno jest. Josipović je, naime, na njegovu izjavu ipak reagirao sa zadrškom spomenuvši da je riječ o procesu i dogovoru, riječju, da su se dogovorili da će se dalje dogovarati.

Tadićeve su ovlasti naime takve da sam može odlučiti o puno toga, a Josipović je u delegaciji imao predstavnika Vlade, svjestan da u njegovu slučaju nema soliranja jer bi ga premijerka sutradan mogla demantirati ako procijeni da je prešao svoje ovlasti makar i na neslužbenom razgovoru. Za Hrvatsku i Srbiju dobro je što je, nakon mjeseci zahlađenja, povučen prvi korak. Ako posljedica toga bude da obje zemlje jasno odrede stvarne, a ne politikantske prioritete u svojim međusobnim odnosima, bit će još bolje. EU, naime, ne želi ni s Hrvatskom ni sa Srbijom imati više posla nego što je baš nužno.