Kažu da je vlastima triju država neugodno zbog slučaja Tihomira Purde. Ma gdje je ta neugoda. hrvatskim bi vlastima trebalo biti neugodno jer je uhićen njezin državljanin, a istraga je pokazala da je nevin. Za BiH neugodu stvara to što moraju pronaći solomonsko rješenje koje neće povrijediti ni RH ni Srbiju.
A Srbiji bi, valjda, trebalo biti neugodno jer su Purdin iskaz iznudili batinama u, kako oni kažu, “zatvoru”. Tanke su to teze. Nije, u stvari, neugodno nikome. Osim samom Purdi i njegovoj obitelji. On, kažu njegovi suborci, izuzetno teško podnosi utamničenje. Hrvatskim vlastima neugodu pak stvara to što su (naivno) zamislili da i slučaj Purda potpada pod završetak poglavlja 23 i misle da ne smiju ni pisnuti dok u Bruxellesu ne kažu da – smiju.
BiH nije neugodno jer zašto ne vjerovati bošnjačkim obavještajcima koji su Purdinim suborcima rekli da bi, da je ministar pravde Bošnjak, Purda već bio u RH. “I nama su oni lomili kosti u logorima, znamo mi kakva su to isljeđivanja bila”, rekli su im. I dodali: “Eto vam, odlučuje vaš Hrvat, ministar Bariša Čolak”.
Najteže je zamisliti neugodu koju bi slučaj Purda stvarao u Srbiji. Naprotiv, nitko im nije priprijetio da će ih prijaviti Vijeću sigurnosti UN-a, EU, OECD-u, Haagu jer raspisuju tjeralicu za hrvatskim državljaninom koji im je bio zarobljenik i nad kime su u svojim logorima ili sabirnim centrima, svejedno kako to već zovu, počinili ratni zločin. Zašto bi se brinuli kad se nitko iz RH Beogradu ne usuđuje ove činjenice baciti u oči? No, politika Srbije zabrinula se, ipak, u trenutku kada je hajka na Purdu, zbog burnih reakcija braniteljske populacije, ugrozila političke pozicije M. Pupovca i posebno V. Stanimirovića. Pa je Stanimirović onda izjavio da, “ako imaju samo Purdin iskaz iz zatvora, to onda i ne bi bilo dovoljno za njegovu krivicu”.
Hrvatskoj slučaj Purda i ne smije biti – neugodan. Ona mora biti ogorčena i ljutita, no reagirati kao organizirana država i pokrenuti konkretnu diplomatsku akciju za spas Purde. Ovdje je ugrožen hrvatski pojedinac, ali i hrvatski nacionalni interesi jer ovakvim tipom optužnica Srbija namjerava “oprati” svoje sudjelovanje u ratnom zločinu devedesetih. “Prorade” li ovakve apsurdne i nebulozne optužnice, Srbija će legalizirati svoje i ponašanje JNA, sve svoje koncentracijske logore za Hrvate i Bošnjake.
Što se to zbilo u proteklih desetak godina pa je hrvatska politika prestala biti državnička? Ne treba očekivati da RH sada na otmicu svog građana i bivšeg vojnika reagira poput SAD-a, čiji bi helikopteri već lebdjeli nad KP Zenicom, no izostala je bilo kakva diplomatska akcija. Osim ako u našoj Vladi misle akcijom zvati 6-mjesečno produženje pritvora Purdi.
Takvo što se sigurno ne bi dogodilo “Tuđmanovoj” državi. Niti “Račanovoj”. No događa se u “Josipovićevoj i Kosoričinoj”. Državi koja više ne pokazuje atribute državnosti. I dopušta da Purda, taj hodajući dokaz velikosrpskih ratnih zločina, postaje dokazni materjal za teze da je te zločine zapravo radila Hrvatska. Što to radite, predsjednici?
ekipa, zaboravio sam i stavit ovdje komentar na promjenu u stavu Srbije u slučaju Purda pa copipastam bitan dio s bloga V. Škare Ožbolt. I obratite pažnju na zadnju rečenicu: ta SFRJ arhiva se mora sada zauvijek riješiti jer će opet bit problema. Često mi se vraćaju neki detalji iz mog ministarskog mandata, pa tako i razgovora koje sam krajem 2005 godine imala sa srbijanskim ministrom Rasimom Ljaićem, povodom njegovog zahtjeva za transferom srbijanskih osuđenika iz Lepoglave. Tom prilikom, spominjao je dokumentaciju JNA odnosno bivših vojnih sudova koja je još uvijek kod njih i da se još ne zna se što bi s njom. Na moj prijedlog da se dokumentacija službeno poništi i zauvijek zatvori, samo je neodređeno slegnuo ramenima. Još tada mi se uvukao crv sumnje da će te kutije biti predmet za potkusurivanje odnosa na relaciji Srbija – Hrvatska i to se sada očito i događa. U jeku punog razvoja suradnje s Hrvatskom, Srbija otvara kutije s odlukama vojnih sudova nepostojeće države (SFRJ)i vadi iz njih prokletstvo JNA. Pravosudna tijela Srbije pozivaju se na postupanje po Zakonu o organizaciji i nadležnosti u postupku za ratne zločine iz 2004., po članku 3. koji kaže: „ Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2. ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve“. Onaj tko je stavio hrvatskog branitelja i zarobljenika u srbijanskom logoru Purdu na međunarodnu tjeralicu po članku 3 ovog zakona možda je udario srbijansku državu ravno u trbuh ?. Zamislimo scenarij: Purda bude izručen Srbiji. Započinje postupak. Brojni promatrači prate suđenje. Purda iznosi svoju obranu i govori da je bio u srbijanskom logoru gdje su ga mučili i tako iznuđivali priznanje. Podnosi medicinsku dokumentaciju, čovjek bez zubi, oštećenog jednjaka i kralježnice i psihički uništen. Kao svjedoci pozivaju se preostali živi zarobljenici iz tog logora koji svjedoče o događajima. Utvrđuje se kršenje Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima nakon čega tužilac za ratne zločine Srbije MORA otvoriti postupak protiv čuvara logora, i eto obrnute priče. Sve ono od čega se Srbija godinama branila, da nije sudjelovala u agresiji, da nije imala logore na svom teritoriju......vraća joj se kao bumerang. Držim da su hrvatska istražna tijela bez obzira na iznuđeno priznanje Purde ipak trebala otvoriti priču u Hrvatskoj i kroz neovisni sudski postupak rasvijetliti sve događaje , utvrditi sve činjenice, odnosno istinu. Ali, upozoravam: ako se slučaj Purda i prebaci u Hrvatsku, kutije vojnih arhiva JNA ostaju i dalje kamen smutnje! Zato je prvi zadatak hrvatske politike da pokrene postupak poništavanja vojnog arhiva bivše JNA i odluka vojnih sudova bivše države. Napokon, nema valjda samo Srbija pravo na odlučivanje o sudbini tih vojnih arhiva raspadnute SFRJ? evo i link na blog: http://vesnaskareozbolt.bloger.hr/