Ako su američki predsjednički izbori bili globalno čudo, onda su i hrvatski, govoreći jezikom političkoga trenda, možda bili regionalno čudo. Kao što Barack Obama nedugo prije izbora nije imao bog-zna-kakvih šansi, činilo se da ih prije hrvatskih izbora nema ni Ivo Josipović. No, kako su se izbori bližili izgledi i jednoga i drugoga su sve više rasli. Kao i Obama i Josipović je na koncu, ne pobijedio, nego trijumfirao. Kao i Obama i Josipović ima priliku promijeniti i politiku i njezinu percepciju. Ima mogućnost preokrenuti i njezino vođenje i njezino viđenje.
S Obaminim dolaskom u Bijelu kuću završila je cijela jedna povijest, a počelo “novo brojanje godina”, dok s Josipovićevim usponom na Pantovčak završava jedno historijski burno razdoblje, a otvara se sasvim nova era naše politike. Novi predsjednik i vremenu i politici, svojim upravljanjem može dati – ili njen novi i neslućeni smisao, ili joj pak vratiti njezin česti i stari besmisao. Ivo Josipović je pobjedom postao ne samo predsjednikom Hrvatske, nego i prvim SDP-ovcem kojemu je to uspjelo. Josipović je pobjedom sebi osigurao zagrebački “čarobni brijeg”, a Zoranu Milanoviću ugodan daljnji boravak na Iblerovu trgu.
Da nije pobijedio više bi od Josipovića izgubio Milanović. Josipović je pobjedom zaštitio Milanovića. Jer da je pobijedio Milan Bandić, predsjednik SDP-a ne bi se baš ugodno i lagodno osjećao. Bandićeva bi pobjeda ugrozila Milanovićev ego, a vjerojatno i osmjelila neke Milanovićeve “stranačke prijatelje” da mu kažu “tri slatke riječi”. No, Bandić i nije imao velike šanse. Bandić se kasno proglasio “samostalnim entitetom” i okasnio s odlaskom iz SDP-a, a da bi njegov izborni slogan – “Čovjek, a ne stranka”, bio zaista vjerodostojan. Dvadeset dana izvan stranke nisu prebrisali biračko sjećanje na dvadeset godina unutar stranke. SDP-a.
Osim spomenutog, ne osobito uvjerljivog slogana, zapravo je nejasno što je trebao biti moto njegove kampanje, što je njegova politička ideja vodilja. Dogodilo se da mu je glavni programski cilj od izbora učiniti referendum “protiv crvene Hrvatske”. Nakon što se Josipoviću u Rijeci (slučajno?) omakla “crvena Hrvatska”, Bandićev se stožer toga uhvatio k’o pijan plota. Valjda se smetnulo da je mnogima u vrijeme, kome je crveno metafora, bilo dobro i da ga se ne sjećaju s nelagodom, te da za njih i kanjeni referendum može biti samo referendum nostalgije, koji je kontra Bandića. I prije spomena referenduma, protiv Bandića je, čim mu je u anketama rejting počeo rasti, krenula glasna i kreštava hajka, kao “obojenu pticu”, počelo ga je progoniti “crveno jato”. Nije se moralo politički biti za Bandića pa da to bude iritantno gledati i slušati. Koliko netrpeljivosti, prezira i podmetanja?
Dojam je bio da se protiv njega oformio “pokret otpora”, da se na Josipovićevu stranu, i nezvana, no dragovoljno, stavila i sva kvazilijeva-političko-medijska menažerija koja uvijek traži novog gospodara, hrli pod šator pobjednika i prva veselo započinje slavljeničku pjesmu. Ivo Josipović nije samo novi predsjednik, nego zapravo i novo lice. Prvo će se vjerojatno morati oduprijeti nazdravičarima, a tek potom okruživati ljudima svoga izbora. Kao čovjek drugačijeg vremena odrastanja i zrelosti nego njegovi prethodnici, ne bilo dobro da bude sektaš ni u odabiru suradnika, niti u sklonosti prema političkim bojama, tj. prema onome dijelu pučanstva koje je glasovalo protiv njega.
On ne bi smio dijeliti, nego spajati, jer Hrvatska je trajno umorna od silnih podjela. Kao čovjek nove generacije, koji ne nosi osobni biljeg Drugoga svjetskog rata, koji nije bio politički progonjen, niti u zatvoru radi politike, kao njegovi prethodnici, on, lišen njihovih opterećenja, može početi novo razdoblje hrvatske politike. A hoće li?
sokole imaš svoju prčiju i za nju se brini,našu ostavi na miru