Predsjednik Republike mandat za sastavljanje Vlade treba prvo povjeriti relativnom izbornom pobjedniku

Ovog trenutka najvažnije a ujedno i najspornije pitanje svih pitanja je kako protumačiti ustavnu odredbu (unesenu u Ustav 2000. godine) o povjeravanju mandata za sastavljanje vlade (članak 97. podstavak 3. Ustava) čiji tekst je više ili manje poznat. Ova ustavna odredba pruža mogućnost različite interpretacije i u tom smislu je “dobra” (onako kako je Napoleon rekao da “dobar ustav mora biti kratak i nejasan”). No, najvažnije je ipak potpuno jasno i nesporno. To je odgovor na pitanje u čemu je bit i svrha instituta povjeravanja mandata za sastavljanje vlade.

To nije i nikako ne bi smjelo biti traženje da se prije povjeravanja mandata bilo potpisima bilo nekim drugim čvrstim jamstvima (ne znam što bi to uopće moglo biti-da li npr. izjave zastupnika ovjerene kod javnog bilježnika) dođe predsjedniku Republike i kaže: evo, ja Ivo Sanader ili ja, Zoran Milanović imam iza sebe ovih 77 (dakako, može i više) zastupnika koji će sigurno za mene glasovati kad se kao mandatar za predsjednika vlade pojavim pred Hrvatskim saborom i zatražim povjerenje.

Zašto? Takvo bi tumačenje, kao što je  to drugim riječima izrazio i kolega Puhovski, činilo nepotrebnom ustavnu ovlast predsjednika Republike o povjeravanju mandata, jer je utvrđivanje tko ima povjerenje većine svih zastupnika u Hrvatskom saboru ustavna ovlast Hrvatskog sabora.

Najkraće rečeno, povjeravanje mandata za sastavljanje vlade od strane predsjednika Republike je davanje mogućnosti onome koji na temelju raspodjele zastupničkih mjesta (čitaj: izbornih rezultata) i saznanja koje predsjednik Republike dobije temeljem obavljenih konzultacija ima najveću šansu da nakon pregovora i dogovora s mogućim koalicijskim partnerima dođe u priliku da formira vladu. Prema tome, ustavna je uloga predsjednika Republike da prosudi tko ima najviše mogućnosti a ne da čeka tko će prikupiti i dokazati (kako?) da ima sigurno numerički iskazano povjerenje većine svih zastupnika.

Pri tom je stvarno najvažnije tko će prvi dobiti mogućnost da pregovara s mogućim koalicijskim partnerima, odnosno da u ustavnom roku od 30 dana (čl. 110. Ustava) predloži vladu o čijem će povjerenju odlučivati Hrvatski sabor. Tada tek u igru ulazi brojka 77, ali ne potpisa niti jamstava, već glasova zastupnika kao uvjet za formiranje vlade. Ne može, da budemo do kraja jasni, povjeravanje mandata ni ustavno pravno ni faktički biti ujedno i izglasavanje povjerenja vladi.

Tko dakle prvi treba dobiti mogućnost odnosno mandat da krene u naprijed opisan postupak formiranja vlade. Odgovor je onaj koji ima najveće šanse, a to je Ivo Sanader, kao kandidat za predsjednika vlade stranke koja je relativni izborni pobjednik s deset mandata više od druge po redu stranke SDP-a. Ako Sanader ne uspije u ustavnim rokovima, tada predsjednik Republike treba mandat povjeriti Zoranu Milanoviću.

Takav zaključak  slijedi iz interpretacije članka 97.podstavka 3. u svezi s člankom 110. Ustava. Polazeći od biti i svrhe instituta povjeravanja mandata za sastavljanje vlade, kako bi se i kojim argumentima pravnim i političkim moglo objasniti i opravdati da mandat za sastavljanje vlade prvi dobije kandidat stranke koja je izgubila izbore?