Predugo čekana odlučnost

Dramatičan današnji dan u mnogočemu je bio prijelomnica. Ubojstvo mlade odvjetnice Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji se posljednjih tjedana ekstremno eksponirao u ulozi branitelja umirovljenog generala Vladimira Zagorca, zahtijevalo je hitru i odlučnu akciju. Odmah je bilo jasno: potvrde li se nagađanja da je njezino ubojstvo povezano s organiziranim kriminalom, otvara se pitanje gdje je granica koju ni mafija neće prijeći.

Ubojstvo djeteta u tim je krugovima, tumače stručnjaci koji poznaju mafijaški polusvijet, bilo zabranjeno. Pokaže li se, dakle, da je to brutalno ubojstvo u središtu Zagreba povezano s mafijom, hoće li ubuduće strepiti suci koji sude pripadnicima organiziranog kriminala, državni odvjetnici koji ih tuže, ministri koji svojim izjavama potiču obračun s kriminalom, premijer, predsjednik države, zastupnici...

Ubojstvo Ivane Hodak prijetnja je svima. Pojedincima i državi. Premijer Sanader jasno je iščitao znakove koji su brutalnim ubojstvom poslani čitavom društvu, i presjekao. 

U prvim izdanjima naših novina konstatirali smo da ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević nije dorastao svome poslu, da nema čvrstinu, snagu ni odlučnost koji bi mu omogućili da bude ministar kakav Hrvatskoj treba.

Novine još nisu ni stigle na prva odredišta, a Sanader je smijenio i Rončevića, ali i ministricu pravosuđa Anu Lovrin, ravnatelja policije Marijana Benka, te ih zamijenio ljudima za koje se čini da bi mogli biti pravi izbor. Vladimir Faber, iskusni policajac, dokazan u teškom slučaju Glavaš. Tomislav Karamarko, iskusni obavještajac, prekaljen u mnogim delikatnim slučajevima. Ivan Šimonović, sveučilišni profesor i diplomat, prvorazredni pravni ekspert.

Ubojstvo Ivane Hodak suočilo je društvo s razmjerima podzemlja koje u njemu vrije. Za vlast ono je imperativ – moralni i ljudski! Ne smije se gubiti vrijeme! Jer, previše ga je već izgubljeno. Sanader se riješio tereta ministara koji nisu imali dobar ni javni ni stručni rejting, i to je njegov politički profit. Ako je o političkom profitu uopće umjesno govoriti nakon ubojstva mlade žene.

Hrvatska se proteklih godina dubinski promijenila. Kad je u proljeće 2003. ispred zgrade srbijanske vlade ubijen premijer Zoran Đinđić, u zagrebačkim su se političkim krugovima mogli čuti komentari kako je i to dokaz koliko je Hrvatska odmaknula od istočnog susjedstva i iskočila iz balkanskog lonca, kako se u nas to ne bi moglo dogoditi, kako hrvatski kriminal ipak nije tako brutalan kao onaj u Srbiji...

Kad ih je danas sustigla šokantna vijest da je pred vratima stana s dva metka u glavu smaknuta kći odvjetnika Hodaka, mnogi su poznati hrvatski političari, baš poput običnih, malih ljudi, gotovo uglas upitali: “Bože, u kakvoj to zemlji živimo?”.

Doista, u samo pet godina Hrvatska je postala zemlja u kojoj se ljudi ne osjećaju sigurno, ma što o tome govorila statistika. Prošlih su godina javnost uznemirivali povremeni obračuni među mafijaškim skupinama.

Danas su na udaru nasilnika ugledni ljudi iz poduzetništva, politike, medija... Što god tvrdila statistika, koju je još prošlog tjedna sad već bivši ministar Rončević iznio u Saboru, Hrvatska nije sigurna zemlja. Podaci govore suprotno? Točno, ali osjećaj osobne sigurnosti matematički je neshvatljiv. To je, ipak, osjećaj.

U glavi svakog čovjeka taj je osjećaj stvarnost, a ne podatak na papiru. Može biti više ubojstava u Parizu, Londonu ili New Yorku, ali mi živimo u Hrvatskoj, u Zagrebu. I zato ni premijer ni ministri – nitko! – nema pravo nuditi građanima tu jalovu utjehu.