Predugo je naša vlast žmirila nad zločinima

Prošla su puna dva tjedna od haaške presude generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, a ta tema i dalje ne silazi s dnevnog reda. Nema tko se nije osvrnuo na kaznu što su je dobili Gotovina i Markač (24 i 18 godina zatvora) te pravorijek prema kojemu su oni bili dio “udruženog zločinačkog pothvata” predvođenog Franjom Tuđmanom. Teza o zločinačkom pothvatu raščlanjena je pravno, politički, povijesno, analiziran njezin utjecaj na odnose u regiji…

Secirali su se uzroci i posljedice, utvrđivali krivci za (ne)suradnju s Haagom, tražila odgovornost bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i što sve ne. Nitko, međutim, nije spomenuo žrtve. I tu je Hrvatski helsinški odbor i te kako u pravu. Zbog nečega se generalima ipak sudilo.

U Oluji jest oslobođen velik dio okupiranog hrvatskog teritorija, ali u akciji i nakon nje događale su se i vrlo ružne stvari. S pravom je HHO sve nas koji smo protekla dva tjedna razglabali o ovoj temi upozorio na to da smo žrtve stavili u drugi plan, što je neoprostivo.

Nisu se starci srpske nacionalnosti u selu Gruborima sami poubijali niti je vatra sama od sebe gutala srpske kuće. Nitko ne voli previše isticati da su se nakon akcije činili ratni zločini i da su upravo zbog tih zločina generali Gotovina, Markač i Čermak završili na optuženičkoj klupi Haaškog suda. Hrvatske vlasti dugo su žmirile nad zločinima koji su se u Oluji i nakon nje činili nad srpskim življem, kao i na to da je uništavanje i pljačkanje njihove imovine bila masovna pojava. Imali smo i fazu aktivnog poricanja zločina koja nam je poslije došla na naplatu.

Sjetimo se samo “Bijele knjige” koju je Zvonimir Šeparović kao ministar pravosuđa slao međunarodnoj zajednici, a u kojoj su bili pobrojeni kazneni postupci pokrenuti u vezi sa zbivanjima nakon Oluje. Bile su tu na stotine kriminalnih događaja, ali ništa se od toga nije tretiralo kao ratni zločin. Zbog takvih bedastih igara i držanja fige u džepu Hrvatska se od države koju su početkom devedesetih svi simpatizirali i doživljavali kao žrtvu velikosrpske agresije prometnula u zemlju koju se percipiralo kao rigidnu, netolerantnu i sklonu nacionalizmu. Zato smo stalno bili pod pritiskom organizacija poput OESS-a koje su nas natjerale da se Srbima prestane suditi u odsutnosti, da se zaključe procesi u kojima nije bilo dokaza protiv njih te da se uopće pristupi reviziji nekritički poduzetnih kaznenih progona.

Na kraju, zbog takve politike danas nam je povratak izbjeglica i njihovo materijalno zbrinjavanje uvjet za zaključivanje 23. poglavlja i ulazak u EU. No, uza sve ovo najgore što si moramo priznati o sebi samima, treba reći da je HHO ipak pretjerao. Nitko, pa ni oni koji su svojedobno najviše učinili na utvrđivanju istine o sudbini hrvatskih Srba, ne može reći da je svaka žrtva, samo zato što je Srbin, žrtva ratnog zločina. HHO ima pravo kada upozorava da nema jedinstvene brojke o žrtvama nakon Oluje, no ne mogu reći da su isto žrtve rata i ratnog zločina.

Ljudi koji su nastradali u ratnom okršaju i borbenim akcijama nisu žrtve ratnih zločina. Takve slučajeve ne može se i ne treba goniti kao ratni zločin i tu je Državno odvjetništvo u pravu. Ako smo prije išli u krajnost i tvrdili kako ništa nije zločin, to ne znači da je sada baš sve zločin.