Prekretnica, a ne propast

Gotovo svakog mjeseca, ako ne i češće, astronomi objave da su negdje na tisuću svjetlosnih godina od naše stare dobre, ali poprilično potrošene Zemlje našli nekakav planet koji joj nalikuje. Samo prošloga tjedna na popis su stavljena dva nova planeta. No potraga se nastavlja. Strah za budućnost planeta sigurno je dodatno potaknula i nedavna izjava velikog znanstvenog proroka Stephena Hawkinga koji je kazao da Zemlja zapravo nema budućnosti i da čovječanstvo, ako želi opstati, mora pronaći neki novi kamenčić u svemiru.

Sve to pokazuje da stvari na ovoj našoj Zemlji ne stoje baš najbolje, a upravo 2011. godina osvijestila je činjenicu da se nešto staro i istrošeno počelo naveliko raspadati i da bi moglo biti puno nesreće, kaosa i krvi prije nego što se počne pojavljivati nešto novo. Da bismo mogli na neki način predočiti o čemu je zapravo riječ, moramo se zagledati u to zrno pijeska i u njemu vidjeti i prepoznati svijet, odnosno identificirati procese u mikrokozmosu kako bismo mogli vidjeti makrokozmos, odnosno širu sliku. Jedan od najboljih ovogodišnjih primjera za to je sigurno Egipat zato što se upravo na primjeru te zemlje vidi koliko se kaotično i krvavo raspada stari poredak i koliko se tegobno iz svega toga rađa nešto novo. Dobar primjer je i Grčka koja je postala simbolom svega onoga lošega što se događa unutar Europske unije. Ovi primjeri govore o tome da proteklih godina, a osobito u 2011., nitko ništa nije preozbiljno shvaćao sve dok nije dobio šakom u glavu. I to žestoko.

U svakom slučaju, 2012. mogla bi biti jako zanimljiva zato što se sada već naziru neki trendovi koji bi u idućem razdoblju mogli dodatno ojačati. Proces započet arapskim proljećem trajat će još dugo i bit će potrebno puno preslagivanja da stvari napokon legnu na svoje mjesto. Ključ za rješavanje nekoliko kriznih procesa u regiji Bliskog istoka mogao bi biti Egipat, ali i Turska koja je tijekom 2011. već pokazala interes da postane regionalna sila, jak igrač kojega više nitko neće moći zaobilaziti. Ako se Egipat stabilizira, turski premijer Erdogan već u planu ima stvaranje moćne osovine Ankara-Kairo koja bi moga iz korijena promijeniti stanje u regiji i pomoći da dođe do kakve-takve stabilizacije. No riječ je o dugotrajnim procesima koji bi ipak mogli započeti tijekom 2012. Ako Egipat i Turska počnu zajednički djelovati, u regiji bi se znatno mogao smanjiti utjecaj Irana i Saudijska Arabije, što bi moglo povoljno djelovati na razrješavanje još nekih kriznih situacija poput one u Siriji. Kako obje zemlje imaju veliko iskustvo u vezama s Izraelom, postoji nada da bi u 2012. moglo doći do nekih pomaka u mirovnom procesu.

Sama Turska je priča za sebe zato što je riječ o zemlji koja je u apsolutnom usponu i čije je gospodarstva trenutačno jedno od najvitalnijih na planetu. U tom pogledu treba svakako držati na oku i Brazil koji je na gospodarskom planu jučer pretekao Veliku Britaniju i tako postao šesto po jačini gospodarstvo na svijetu. Velikim koracima naprijed i dalje ide Indija, a nove zvijezde, koje bi mogle postati regionalne gospodarske, ali političke sile, jesu Meksiko i Indonezija.

Jedan od većih gubitnika na globalnom planu mogla bi u 2012. biti Rusija kojoj prijeti politička nestabilnost i neizvjesnost, a brojni pokazatelji govore da je i tamošnje gospodarstvo dugoročno u silaznoj putanji. Drugi gubitnik mogla bi biti Europska unija ako sadašnju krizu ne iskoristi da se iznutra preustroji i ojača, što će uvelike ovisiti o tome koliko odlučnosti za te mukotrpne zahvate budu imale velike.

Uz Kinu, za koju će 2012. sigurno biti godina usporavanja, gubitnik će biti i SAD. Kaos koji su ostavili u Iraku i onaj koji će ostaviti u Afganistanu svakako im neće podići reputaciju svjetske velesile, a ni kod kuće baš ne cvjetaju ružice.

I na kraju ostaje nam da vidimo hoće li se ostvariti ono staro majansko proročanstvo. Vjerujem da je tu ipak riječ o velikoj prekretnici, a ne o kraju svijeta.