Premijerkini novi bodovi

Umjesto Zagrebu bliže Marije Bistrice i proštenja u tome nacionalnome svetištu, premijerka je radije odabrala riječki Trsat i na Veliku Gospu otišla u puno dalju Rijeku. Radije je odabrala pomoliti se u Rijeci nego u Mariji Bistrici, slušati što s oltara zbori nadbiskup Ivan Devčić nego kardinal i nadbiskup Josip Bozanić.

Ako su biskupi nekoć političarima iz crkava slali političke poruke, onda je premijerkino odlaženje u Rijeku, a ne u Bistricu njena politička poruka. Neodlaskom na misu kardinala Bozanića Jadranka Kosor ujedno je i narodu poslala još jednu predizbornu poruku. Jer, to što se i ove godine u najpoznatijem hrvatskom marijanskom svetištu okupilo mnoštvo hodočasnika sigurno je više izraz vjekovne pučke tradicije nego sadašnjega vjerničkoga vapaja za riječju zagrebačkoga kardinala.

Da je premijerka došla u Mariju Bistricu, obezvrijedila bi ne samo nedavnu odluku svoga ministra pravosuđa o vraćanju porečkoga samostana Dajla državi nego i išla protiv većinskoga raspoloženja naroda – da se samostan, usprkos potpisu kardinala Bozanića, ne prepusti talijanskim benediktincima.

Ta je odluka vlasti donijela niz pozitivnih političkih pučkih bodova. A mogla bi imati udjela i u predstojećim izborima. Završetkom pregovora s Europskom unijom, zatvaranjem bivšega premijera Ive Sanadera i nastavljanjem progona korupcionaša, potpisivanjem projekta Rivijera – Brijuni i presijecanjem nebuloznog slučaja Dajla premijerka je, unatoč svemu ostalome što joj baš i ne ide u prilog , podigla svoju popularnost. Nasuprot tome, oporbi je javna podrška opala. Sigurno i zbog nekoliko pogrešnih poteza njezina neformalnoga vođe Zorana Milanovića.

Najprije zbog Milanovićeva durenja i nepromišljenosti da neće doći u HNK na doček pape. A potom i ljutnje na istarskoga župana Ivana Jakovčića što prije izbora potpisuje Brijunski projekt s premijerkom ne shvativši to kao nacionalni interes, nego kao koalicijsku političku kratkovidnost, kao nešto što se doživljava kao uspjeh vlasti.

Uza sve to, Milanović u javnosti ostavlja dojam mrzovoljnoga čangrizala koje kritizira svaki potez vlasti čak i kad za to nema razloga, kad je neki takav potez čak i u nacionalnom interesu. Umjesto da razložno i argumentirano kritizira, osporava i ruši namjere vlasti koje nemaju svoje gospodarsko i političko opravdanje, opozicija i njezin vođa doživljavaju se više kao svađalice nego kao seriozni političari. Puk od ozbiljne oporbe očekuje prijedloge za rješenje nekoga problema, koji vlast ne umije riješiti, način kako nešto poboljšati, a ne samo prigovore i neumjesne svađe s vlašću.

Vlast se nakon višemjesečnog šoka zbog odlaska „dragog Ive“ dugo zbunjeno vrtjela u krugu ne znajući što bi sama sa sobom, očito navikla na Sanaderovu svevlast. Onda se prenula i shvatila da je tehnologija vlasti nešto što se ipak relativno brzo uči. To su brzo shvatili i neki nesposobni ministri jer, da nisu, vjerojatno bi iz vlasti već odavno ispali. Opozicija, pak, umjesto da pokazuje takve i da upozorava na njihove pogreške i nesposobnosti upada u svađalačke vrućice.

Oporbena zajapurenost se više koristi histeričnom galamom nego smirenim argumentima. Vlast to koristi na praktičniji način i okreće sebi u prilog, prikazujući to javnosti kao jal, svađu i mrzovolju oporbe, a ne kao kritiku o kojoj bi i sama trebala razmisliti. Opozicija nije pogodno ni politički praktično iskoristila ni spor oko Dajle, a mogla je vjerojatno i dosta toga predbaciti vlasti i zaraditi neke političke bodove. Vlast je, naprotiv, tu politički poentirala.

Možda je u svemu bilo i male osvete za svojedobno, uvelike zlorabljenu sintagmu kardinala Bozanića o “grijehu struktura”. Ta je političko-teološka floskula možda i najviše odredila ishod izbora 2000. Sadašnji odnos vlasti prema kardinalu Bozaniću i njegovoj ulozi u vezi s porečkim samostanom Dajla možda je i zakasnjela politička osveta za to svojedobno izrečeno mišljenje. No, premijerkin neodlazak na kardinalovu bistričku propovijed vjerojatno su njezini novi politički bodovi.