Premijerov razgovor s Bogom

Niti se Milanović misli zarediti, niti se zazivanjem Boga i Duha Svetoga dodvorava Crkvi, niti joj se ruga, nego pokušava komunicirati rječnikom prosječnih građana. Prosto-proširene rečenice koje koristi puk, u svoju retoriku u zadnje vrijeme unosi i premijer, a sve ne bismo li se bolje razumjeli.

Ali se baš i ne razumijemo.

Rečenice premijera Zorana Milanovića izgovorene, recimo, za obilaska istočne Slavonije kada se išao uvjeriti u razmjere suše pa izjavio: “Bog je htio drugačije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje”, kada je rekao da nećemo izaći iz recesije po Duhu Svetom ili poručio sindikalistima da se “neće pojaviti kao Bog iz mašine, kao veliki dragi vođa i rješavati probleme u kritičnim trenucima” momentalno su postale predmetom velikih analiza sa svih strana.

Čuda li – premijeru koji se izjašnjava kao ateist usta puna Boga! Dali su se u analize svi dežurni domaći sociolozi, politolozi, a svoje teorije imali su biskupi i teolozi, a u detekciju motiva zbog kojih nevjernik Milanović izgovara Božje ime upustio se i Radio Vatikan. Kao da svi mi zajedno nemamo pametnijeg posla.

Jednostavno nam je na čelu Vlade čovjek koji je po svojoj naravi elitist i kao takav ne zna komunicirati načinom na koji to rade prosječni Hrvati.

A baš to pokušava.

I ne ide mu, pa ispada još lošije nego kada govori tako da ga treba slušati s rječnikom stranih riječi u rukama. Premda bi se on sigurno kladio u to da je drugačije, bar dvije trećine Hrvata nisu shvatile što je stvarno htio reći kada je zazvao da mu se sasuši vlastita desnica ako Slavonija bude zanemarena.

Govor “običnih” ljudi Milanoviću leži toliko koliko je pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu išlo pričanje viceva.

Premijer nije tip kakav Hrvati najviše vole i razumiju. On svoje slobodno vrijeme neće provesti tako da se vikendom poslije ručka nađe s ekipom, zaigra nogomet, a potom zasjedne u lokalnom kafiću na nekoliko rundi piva. To je životni stil koji je više priličio Stjepanu Mesiću, bivšem predsjedniku, koji je naprosto uživao u krčmama i kojemu je jedini rječnik bio onaj što ga koristi ulica. Kada je Mesić ljetovao u državnoj vili na Hvaru, bilo ga je puno mjesto.

Bivši predsjednik guštao je u sjedeljkama po kafićima, zafrkancijama s lokalnim pukom i novinarima te blještanju bliceva fotoaparata. Ovoga se ljeta znalo da je premijer u toj istoj vili samo po policijskom gliseru koji je pripadao njegovu osiguranju. On je tip koji ne želi da mu se ljudi obraćaju na ulici, da se s njim fotografiraju i vode isprazne razgovore.

Individualac je, što pokazuje i sport kojim se bavi. Na Hvaru je satima sam biciklirao otočkim stazama. Milanović je naprosto takav, i ne treba biti drugačiji. Njegov su stil učene fraze, prilična doza patetike, i najbolje je da ih se drži. Ne treba spominjati Boga ni svece, kao ni biblijskim frazama pokazivati da je, iako ateist, dobar poznavatelj Svetog pisma. Većini vjernika to ionako ništa ne znači.

Predsjednik Ivo Josipović, koji i dalje u anketama slovi za najpopularnijeg političara, na Pantovčak je ušao s epitetom kuhane noge. No, ljudi su se s vremenom navikli da imamo predsjednika koji, umjesto “kafanskog”, gaji “gospodski” stil komuniciranja i to prihvatili.

Poanta je, međutim, što su svi spomenuti državnici, uključujući i pokojnog predsjednika Tuđmana, barem komunicirali s narodom. Osim Sanadera. On je bio na vlasti u dva mandata i za to vrijeme nije održao ni jednu konferenciju za tisak. Nije dopuštao da ga se zaustavlja na ulici i presreće pitanjima. Progovorio bi kada bi on to htio i u mjeri koliko je htio.

Dao je samo nekoliko intervjua, a u njima, slučajno ili ne, novinari nisu postavljali potpitanja. Ništa izdašniji nije bio ni njegov spin doktor, glasnogovornik Ratko Maček. Bolji ni drugačiji nije ni danas kada mu se sudi za lopovluk neviđenih razmjera, a on ispred zgrade suda proziva ljude i dijeli lekcije iz demokracije.