Bulj, Hasanbegović... Što ako pravo na zarazu nekoga pošalje u smrt?

Subota 6. studenoga
Kad stranci o propasti Jugoslavije sude komotno

Kako znaju biti pogrešne predodžbe stranaca o komunističkoj Jugoslaviji, njezinu raspadu i ratu devedesetih godina, pa i onih koji nisu baš neobrazovani i slabo informirani, pokazuju i riječi komunističke gradonačelnice Graza Elke Kahr u intervjuu za Večernji list. Govoreći o tome da treba istražiti zločine iz prošlosti i potom “sve to pustiti na miru i ne kopati stalno po ranama ljudi”, što služi političarima za izazivanje sukoba, kaže: “Dobar primjer za to je raspad bivše Jugoslavije. U svakoj od zemalja bivše Jugoslavije bilo je političara, točnije rečeno ‘ratnih vitezova’, koji su ‘potpaljivali’ vatru i ljude huškali jedne protiv drugih.” Taj komoditet u prosudbama (a mogu biti i zloba i osobne naklonosti), u kojem se izjednačavaju krivnje, nije nimalo u skladu s istinom da su za “huškanje” i rat jedini i glavni krivci Srbija i Milošević. Što je sve u crvene gradonačelnice Graza moglo utjecati na takav stav? Zacijelo nije ravnodušna prema raspadu komunističke države koja joj je sigurno bila draža nego samostalnost naroda što su u njoj trpjeli velikosrpski teror. Takva, nije baš iznimka među europskim ljevičarima jednako žalosnim zbog propasti njihove omiljele države.

Nedjelja 7. studenoga
Kriminalna međugorsko-maksimirska euforija nakon pobjede dinama nad rapidom

Premda premijer Andrej Plenković tvrdi kako Hrvatska nikad kao sad nije imala toliki ugled u svijetu, dala bi se sastaviti cijela zbirka tekstova iz stranih medija po kojima nikad nije bila kriminalnija. Pri tome su im redovito primjer Zdravko Mamić, stanje u Dinamu i hrvatskom nogometu. A osuđeni pljačkaš i bjegunac od hrvatskog pravosuđa Mamić, koji je u Dinamu ukrao desetke milijuna kuna, opet se javlja (trijumfirajući zbog pobjede Dinama protiv Rapida) dok mu mediji u Hrvatskoj opet daju značenje najvećeg autoriteta maksimirskog kluba baš kao da u njemu sjedi. Dotle se preko puta Zoološkog vrta slavi rođendan njegova prijatelja i zagovornika, predsjednika Dinama Mirka Barišića, pa je slika maksimirsko-međugorskog veselja potpuna. Kako naivno djeluju neki naslovi koji su najavljivali kako “sada u paketu s braćom Mamić moraju otići Barišić, Antolić i ostali njihovi suradnici”! Poslije su ih zamijenili malo drukčiji, kao što je i jedan jako zanimljiv – “U BiH je zbrisala impresivna lista kriminalaca. Kako Plenković ikoga može uvjeriti da ih naša država ne štiti?” No premijer bar drži ravnotežu: Mamić, brat mu i drugi kriminalci van bježe od pravosuđa, radnici od Plenkovića.

Ponedjeljak 8. studenoga
Neću se cijepiti – hoću zaražavati

Sloboda ubijanja, silovanja, krađe... u demokraciji je kao i ostale slobode. Tako bismo u drastičnoj inačici mogli ponoviti što kaže sinjski politički veleum i gradonačelnik Miro Bulj, po kojem “svatko ima izbor – hoće li se cijepiti ili ne” jer “sloboda je nešto najbitnije”. I, naravno, nije usamljen, društvo mu prave i političari koji su dosad bili vrlo razumni, pa bi tako Mostova saborska zastupnica, ljepokosa Marija Selak Raspudić dala građanima da biraju hoće li biti ili ne biti izvor zaraze, a Zlatko Hasanbegović, zastupnik Domovinskog pokreta, kaže: “Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Moje je pravo imati virus. Dok će te mjere biti na snazi, moja noga neće kročiti u Sabor”. Ali može li ičije pravo biti – kad se zarazi – zaraziti i druge i možda ih poslati u smrt? Znači li to da političarima drugi nisu važni, da je važnija nečija sloboda da ih ugrožava? Komunistička vlast u bivšoj državi bila je jako tolerantna na nepodopštine ako su ih činili oni koji su joj odani. Oponašaju li neki današnji političari tu tolerantnost kako bi bili odani karijeri koju podgrijavaju podilaženjem demokraciji i kad bi ono moglo biti smrtonosno? Čuvaj se političara i slobodu kad ti nose.

Utorak 9. studenoga
Kako Tomašević tjera na iseljavanje

Anketama baš ne treba previše vjerovati, ali ima osoba koje ih čine uvjerljivima. Zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, prema najnovijem ispitivanju CRO Demoskopa, potpora se gotovo upola smanjila, što se moglo pretpostaviti i bez ankete. On bi već sada mogao napisati knjigu o svojim demografskim pothvatima. Prvo je ukinuo olakšicu za mnoge obitelji zvanu roditelj-odgojitelj, a sada pod naslovom “Novi udar na Zagrepčane: smanjuju se i naknade za novorođenčad, razlika u iznosu je ogromna” čitamo kako bi mogao ukinuti i novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta. U jednoj obitelji kažu: “‘Tomašević nam ne ostavlja izbora, možda odselimo u Njemačku”. Opravdanje su zagrebačke vlasti milijunske uštede. Na kome? Na djeci! Ne sjećamo se da je u nekom gradu ili na razini države ijedna vlast dosad tako izravno i bešćutno ugrozila roditelje i djecu, pa zagrebački gradonačelnik prvi zaslužuje medalju besramnosti. Činjenica da su neki prvaci stranke Možemo!, poput Urše Raukar, među najbogatijima u državi (trinaest nekretnina itd.) pojačava tu besramnost. Kako gospođa Raukar i drugovi podnose činjenicu da žive u istom gradu s obiteljima koje svojom politikom prisiljavaju na iseljavanje?

Srijeda 10. studenoga
Svako se jutro bude u državi koju nisu željeli

Nema kraja gnjevnim osvrtima na vulgarnosti i uvrede Borisa Dežulovića, na koje sam manje-više ravnodušan. Zašto? Pa zato što ga doživljavam kao neugodnost za osjetila koja se odnekud širi kad joj vrijeme pogoduje. Kad je oćutite, osjetila treba isključiti i zaobići je, što uvijek činim znajući da je neizbježna i da je treba otrpjeti kao što otrpimo i mnoge druge neizbježne neugodnosti.
Dapače, bili bismo siromašniji da Dežulovića i slične nemamo jer po očaju koji ih obuzima kad vide vrijednosti kojima smo okruženi prepoznajemo gdje smo i tko smo. Nekoliko sam puta napisao kako su ljudi poput Dežulovića zapravo nesretni jer se svako jutro bude u državi koju nisu željeli, koja ih razdražuje na svakom koraku. Zamislite, na primjer, kako se osjećaju kad svuda sreću ljude koji imaju ono što oni nemaju – domovinu, koji su srođeni s njezinom vjerom, poviješću, tradicijama, uspomenama, ratnicima, herojima. Kad moraju gledati njezine zastave i grbove, veselja zbog njezinih sportskih i drugih uspjeha. U takvu okružju njima i nije ostalo drugo doli optužba, uvreda, psovka, bijes, laž, ocrnjivanje i istupi u medijima, kad ih ima, koji kipte od mržnje prema zemlji u kojoj izlaze.

Četvrtak 11. studenoga
Između HDZ-a i Možemo! nema bitne razlike

Zašto HDZ na razini države ne uvede olakšicu roditelj-odgojitelj koju je obećao ima pet godina, a žestoko se obrušio na gradonačelnika Zagreba koji ju je ukinuo u glavnom gradu? Jer mu nije stalo ni do djece ni do roditelja ni do građana koji su sve siromašniji ni do nataliteta koji je sve gori, zapravo – katastrofalan. A obećanje koje je dao samo je jedno u nizu kojeg se ne drži. I kako hadezeovcima vjerovati da su u kritiziranju Tomaševića iskreni kad im je šef stranku “ulijevio” te između nje i Možemo! nema bitne razlike. U toj “transformaciji” koju naziva “čvrstim pozicioniranjem na desnom centru”, uklonio je ili marginalizirao Milijana Brkića, Davora Ivu Stiera, Miru Kovača i druge poznate članove koji su u Tuđmanovu centru uvijek bili. Što se moglo i očekivati, svrnuo je stranku, u koju je kao karijeristički kalkulant ušao s dvadeset godina zakašnjenja, prema ideologiji u kojoj je stasao i čije je protagoniste (Marxa, Kardelja i druge) slavio u tekstovima u bivšoj državi. S takvim nasljeđem nespojiv je s kršćanskom mjerom roditelj-odgojitelj, a napadi na Tomaševića samo su maska za sadašnje stanje u stranici koja više nema veze s kršćanstvom, kao što je nema ni Možemo!.

Petak 12. studenoga
Virus loše zdravstvene i političke vlasti

Čitam kako je Hrvatska u europskom vrhu po broju zaraženih, a zauzima i “časno” mjesto po cijepljenosti stanovništva. Pa se logično pitam jesmo li žrtve samo koronavirusa ili i virusa loše zdravstvene i političke vlasti. Pogledajte kako te vlasti govore o epidemiji u Hrvatskoj, o zaraženima i umrlima – kao da govore o nečem sasvim normalnom, a njihov je zadatak da to normalno stanje svaki dan potvrđuju, da na svaku posljedicu katastrofe udare žig na kojem piše “Beroš”, “Božinović”, “Plenković”. Kao da je bolest njihov projekt, kao da je trebaju voditi kao što vode državu, pa se zapravo moglo i očekivati da ćemo zauzeti europske vrhove jer zauzimamo i europska dna na ljestvicama gospodarstva, životnog standarda, nataliteta... Ali ako su Plenković, Božinović, Beroš... nedjelotvorni u sprečavanju epidemije, barem su s njom dobili prvorazrednu važnost i značenje. Gubitnici su u bitkama protiv korone, ali se drže kao veliki dobitnici u javnosti, kao oni seoski samohvalisavci od kojih nema nikakve koristi, ali na sve strane odjekuju. I da ponovim: posljedice epidemije u Hrvatskoj manje-više su iste kao i posljedice njihove nesposobnosti u vođenju Hrvatske – jedna bolest širi se s drugom.