Obnovljivi izvori trebaju biti blagoslov, a ne prokletstvo Hrvatske

Obnovljivi izvori energije jedan su od najučinkovitijih odgovora na klimatske promjene. U isto vrijeme, oni su i područje velikih investicija, možda i jedna od posljednjih prilika za re-industrijalizaciju Hrvatske. U 2021., globalne investicije u obnovljive izvore energije iznosile su čak 70% svih ulaganja u izvore energije, a do kraja desetljeća se očekuje da će se iznosi koji se investiraju u obnovljive izvore utrostručiti.

Posljednjih je dana zvučno odjeknulo da je državna tvrtka Hrvatski operator tržišta energije, skraćeno HROTE, dobila suglasnost Vlade za zaduženje kod komercijalne banke za sto milijuna kuna za potrebe osiguranja likvidnosti sustava poticanja proizvodnje obnovljivih izvora energije.

Iako smo dosada već shvatili da razvoj obnovljivih izvora košta, uostalom kao i sve što donosi dugoročne koristi, ovakvo je zaduženje ipak signal da nešto nije dobro posloženo. Mogu li obnovljivi izvori energije za Hrvatsku ipak postati blagoslov dobrih investicija i čiste energije, a ne prokletstvo klijentelizma i korupcije?

Da bi odgovorili na pitanje što Hrvatska može bolje, pogledajmo prvo što zapravo potičemo. Prema službenim izvorima, u sustavu poticaja s krajem lipnja ove godine, bilo je 717 MW vjetroelektrana, 113 MW kogeneracija, 91 MW elektrana na biomasu, 53 MW sunčanih elektrana, 44 MW bioplinskih elektrana i 10 MW geotermalnih elektrana Prema zadnjem HROTE-ovom izvještaju 2020. za poticaje obnovljivima je prikupljeno 2,67 milijardi kuna, dok je isplaćeno čak 3,03 mlrd kn.

Priča je naravno složenija nego što to jedna kolumna može podnijeti, važnu ulogu tu igra i ukupna potrošnja električne energije i cijena električne energije na tržištu, ali tema je prevažna da bismo je ignorirali.

Ulaganje u energiju vjetra tehnološki je nije nimalo upitno, ali je cijeli sektor iznimno opterećen netransparentnom praksom i klijentelizmom na najjače. Čuveni projekt VE Krš-Pađene ovdje je zapravo vrh ledenog brijega i javna je tajna da postoje poduzetnici koji su poduzetniji i i uspješniji od drugih. Zapanjuje činjenica da veliki državni subjekti – HEP i Končar nisu uspjeli praktički ništa napraviti u ovom sektoru i nisu uopće iskoristili zlatno doba sustava poticaja.

Činjenica je također i da domaćom scenom dominiraju neki njihovi bivši djelatnici, ali i da neki drugi hrvatski developeri puno uspješnije razvijaju puno ambicioznije projekte u Makedoniji i Albaniji. Dodatan problem su i administrativne prepreke – ovog je proljeća šest projekata vrijednosti više od pola milijarde kuna vraćeno praktički na početak jer su tijekom razvoja zamijenili planirane vjetroagregate s boljima i učinkovitijima.

Dobro je poznato da se tehnologija vjetra stalno razvija, a investicijski troškovi padaju na razini od preko 5% godišnje pa je jasno da je privatnom investitoru u životnom interesu koristiti najnoviju i najbolju tehnologiju. Inače, zbog prekomjerne administracije razvoj ovih projekata u Hrvatskoj traje 7 i više godina što je prilično zastrašujuće.

Dobra praksa bi mogla biti da se u slučaju zamjene tehnologije boljom, procedure ne vraćaju automatizmom na početak jer Hrvatskoj trebaju investicije u čistu energiju. Čudna praksa da je gradnja vjetroelektrana na otocima i u obalnom pojasu od tisuću metara od mora još uvijek zabranjena zato što one svojedobno „nisu bile lijepe“ jednoj moćnoj ministrici još uvijek postoji i to je samo jedan od brojnih hrvatskih paradoksa.

Ukratko – imamo zakonski i financijski okvir, ali je politika propisuje zamršene procedure, često mijenja pravila i ima mogućnost donošenja diskrecijskih odluka što sve može jako utjecati na uspjeh poduzetnika. Zato danas neki poduzetnici ostvaruju prodajnu cijenu i do tri puta veću od tržišne, a HROTE se zadužuje. Dijagnoza – hitno provjetravanje, puno više transparentnosti i zdravog razuma.

Kogeneracije na prirodni plin u sustavu drugi su bitan razlog razloga zašto se HROTE danas zadužuje. Ovi kapaciteti HEP-a ušli u sustav poticaja jednostavnim potezom pera bez ikakve zdrave logike. Riječ je o tehnologiji koja je posve profitabilna i bez ikakvog poticaja, a koja godišnje sustav poticaja obnovljivih izvora energije košta oko 300 milijuna kuna. Direktiva EU-a i praksa svakako poznaje poticanje visokoučinkovite kogeneracije, ali u EU je to ograničeno samo na kapacitete do 10 MW, a u našem zakonu je to zaboravljeno učiniti. Dijagnoza – reset, pogrešku hitno priznati i ispraviti.

Elektrane na biomasu također se često spominju u medijima, ali ne kao primjer dobre prakse već uz sumnje na pogodovanje, devastaciju šuma, često i kao paravan kako bi tvrtke od Hrvatskih šuma mogle uzimati drvo za registriranu djelatnost proizvodnje električne energije, a onda ga izvoziti izvan granica.

Ovim se slučajem već bavi i glavna tužiteljica EU Laura Kovesi pa ćemo vjerojatno i svi mi uskoro saznati pravu istinu. U tehnološkom smislu, riječ je o upitnom konceptu jer se toplinska energija (ako se uopće proizvodi) u pravilu ne koristi. Dobra praksa iz EU bila bi korištenje topline u sustavima područnih grijanja za manje gradove i seoska naselja i u industriji. Dijagnoza – društvena korist, a ne profit pojedinca mora biti ključan kriterij korištenja obnovljivih izvora.

Jedina hrvatska geotermalna elektrana nastavlja ovaj neslavni niz. Od nedavno je predmet pravnog spora nakon senzacionalnog pravnog manevra u kojem je David (manjinski partner) iz vlasništva izbacio turskog Golijata, tvrtku koja u geotermalnu energiju investira globalno, ali se čudnim slučajem u vrijeme korone njezini predstavnici nisu uspjeli naći na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Pravni rasplet dogodit će se vjerojatno na Arbitražnom sudu u Washingtonu i mogao bi opet dosta koštati hrvatske porezne obveznike. S energetskog i klimatskog gledišta, vrlo je loše da pogonom dominiraju rashladni tornjevi kojima se toplina šalje u atmosferu, umjesto da se kaskadno koristi za stakleničku proizvodnju i grijanje naselja kako se u razvoju projekta stalno najavljivalo. Poznato je i da ovo postrojenje ostvaruje sjajan prihod iz HROTE, opterećujući sustav s oko 140 milijuna kuna godišnje. Dijagnoza – poštovati vlastite zakone.

Na kraju ovog kratkog pregleda dolazi nam i sunčana energija. Ovo je jedan od obnovljivih izvora koji je u Hrvatskoj doživio kolosalni neuspjeh i koji treba hitno razvijati. Po instaliranim kapacitetima ovdje smo na uvjerljivom začelju EU, a brine i podatak da ni posljednjih godina ne napredujemo značajnije. U šumi procedura, gubi se pravi smisao, a to je da ovaj izvor energije prirodno pripada građanima i poduzetnicima kojima se mora omogućiti da ga koriste u najvećoj mjeri upravo na vlastitim krovovima. Za HROTE i sve potrošače električne energije dobra je vijest da ova tehnologija nikada ne bi trebala predstavljati financijsko opterećenje jer su sunčane elektrane danas konkurentne bez ikakvih poticaja.

Ovdje naprosto treba uklanjati administrativne prepreke kako bi u dva do tri tjedna sunčanu elektranu na svom krovu mogao instalirati svaki zainteresirani poduzetnik ili umirovljenik bez ikakvih tehničkih znanja ili pravne pomoći skupih odvjetnika, a uz minimalne troškove. EU fondovi odličan su način za izgraditi infrastrukturu kako se ne bi događalo da potencijalne investitore priključak na mrežu košta više od same investicije. Dijagnoza – jednom je bilo dovoljno propustiti priliku.

Dakle, nužan je hitan reset. Sve što je komercijalno održivo treba izbaciti iz sustava poticanja. I starim i novim investitorima treba omogućiti potrebnu pravnu sigurnost, što uključuje transparentnost, učinkovitost državne i lokalne uprave. Ne smije se dovoditi u pitanje bankabilnost projekata, a prag tolerancije na bilo koji oblik korupcije i klijentelizma treba svesti na nulu.

Novi premijski sustav treba što prije staviti na noge, ali ne na način kako se to radilo s prošlim sustavom poticaja zbog čega se HROTE danas zadužuje. Hrvatska treba postati država u kojoj su investitori u obnovljive izvore barem dobrim dijelom i poduzeća javnom vlasništvu te posebno građani posebno u području sunčanih elektrana. Hrvatska treba postati država u kojoj se dobit ostvarena u obnovljivim izvorima sa ili bez poticajne cijene reinvestira se u nove obnovljive izvore i vraća građanima koji su i financirali sve poticaje.

Sve ovo je izvedivo pod uvjetom da pravni sustav funkcionira i da zakonodavac poštuje i primjenjuje bez odlaganja zakone i propise koje je sam donio. Sve ovo je izvedivo kada svi u sustavu - HERA, ministarstva, Državni inspektorat, HROTE,… budu radili svoj posao isključivo po slovu zakona i propisa. To će biti jedna bolja Hrvatska, Hrvatska koja će onda biti uz ravnopravna naprednim zemljama članicama EU i primjer državama u okruženju. Trenutak je za akciju.