Predsjedniče, zar obalni ophodni brod ne treba ploviti, s biskupima ili bez njih?

Predsjednik Zoran Milanović očito je smetnuo da je topovnjača (obalni ophodni brod Omiš) “sredstvo prijevoza”, koje mora ploviti, s biskupima ili bez njih, kao što su i vojni helikopteri u ljeto 2020. letjeli s njim ili bez njega, jer piloti moraju imati određen broj sati leta. Začudo, vrhovni zapovjednik sada se ne pita ima li topovnjača optimalan broj sati plova te bi li ionako plovila i da nije po nalogu ministra obrane Marija Banožića prevozila 40-ak osoba s Hvara, kao što je za prijevoz Milanovića i njegove obitelji korištena motorna jahta Hrvatske ratne mornarice za posjeta njegovu prijatelju Ediju Rami u Albaniji.

Taj je posjet bio privatan dok se nije postavilo pitanje troškova pa je tada predsjednik to protumačio kao “pogrešku” iako je posjet bio neformalnog karaktera, što su vidjelo i na snimkama druženja dviju obitelji u albanskim medijima. Tada SDP-ova gradonačelnica Supetra Ivana Marković nije efektno reagirala pa i od Ureda predsjednika, kao sada MORH-a, tražila da objavi adresu na koju se otočani trebaju javiti kada zakasne ili ne bude trajekta kojim bi mogli na vrijeme stići kući. Licemjerno je i od predsjednika što ministra Banožića časti teškim kvalifikacijama jer je odobrio uporabu vojnih resursa na zahtjev Vojnog ordinarijata, jer je, ako se aludira na premijera Andreja Plenkovića, onda jednako lokalpatriotski, ispostavilo se, radio i Milanovićev ministar obrane u Sinju.

I priča o angažmanu od države već desetljeće progonjene Dijane Čuljak u ministarstvima obrane i rada priča je o dvostrukim kriterijima, s obzirom na kazneno-političke principe za koje se Milanović izborio kao premijer. S druge strane, apsolutno je nedopustivo, bez obzira na to što je bio pogođen predsjednikovom uvredljivom retorikom “ad hominem”, da ministar obrane zaziva opoziv predsjednika države i proglašava ga psihijatrijskim slučajem. I to je udar na sustav obrane. “Povod ratu” između predsjednika države i ministra obrane kao svaki “casus belli” je banalan, ministrovo umirovljenje zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, brigadira Elvisa Burčula, za koje ministar ima zakonsko uporište, dok predsjednik kao i kod izbora predsjednika Vrhovnog suda inzistira po svomu.

U ime “više sile” u liku predsjednika države Ustav i zakon tumači kako je njemu ćeif.Bilo bi gotovo pa alanfordovski zabavno pratiti te “vojne igre” da vojska nije ponos nacije i jedan od segmenata države u koji građani imaju najveće povjerenje. Predsjedniku je brigadir Burčul “conditio sine qua non”, baš zato što zna da je ministar Banožić premijeru Andreju Plenkoviću sada politički “uvjet bez kojeg se ne može”. Ne samo zato što su zakoni i principi na strani ministra, jer su ih sada mnogi, i analitičari i mediji, skloni ignorirati jer drže da krajnji cilj opravdava sredstvo. Osobito u zemlji u kojoj je u pravilu HDZ na vlasti, u kojoj je, kako to svako malo isplivava, običaj “malo” kršiti zakon za postizanje osobnog cilja koji se predstavlja “višim” pa i “domoljubnim” i u kojoj su harambaše nerijetko slavljeni u narodu, te im je politički, statusno i u svakom pogledu honorirano što su spremni ignorirati ili tumačiti zakon za “opće dobro”.

Tako su za nezakonitu proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda čak i pojedini pravni stručnjaci veličali predsjednikov pristup pri čemu im je cilj – izbor prof. dr. sc. Zlate Đurđević – opravdavao nezakonito sredstvo. I sada im je nevažno što predsjednik, za razliku od ministra obrane, nema pokrića u zakonu za neke postupke i tumačenja. Naravno, još manje su im bitni i brigadir Burčul, načelnik Glavnog stožera, počasna postrojba pa i sustav obrane. Bitno je samo tko je u kojem rovu, Milanovićevu ili Plenkovićevu. Oostaje pitanje tko od tih pripetavanja ima štete, a tko koristi. Predsjedniku države je trenutno dopušteno koristiti i sredstva koja si drugi ne mogu dopustiti.

Jer, u njegovu slučaju za njega nema posljedica. Nitko nema toliko komunikacijskih i tako protočnih kanala poput njega. On je jedini dužnosnik od kojeg se očekuje da što više priča, dok se od ostalih očekuju prije svega djela. Što predsjednik Milanović može izgubiti? Rejting u javnosti? Baš bi njega to moglo zabrinuti!? Nitko mu ne može nauditi, ali zato on može svima. K tomu, njegovim retoričkim vještinama, političkim smicalicama ,ali i argumentaciji, čak i kad pretjeruje, a po pitanju HDZ-a namjerno i često pretjeruje, i to na zadovoljstvo mnogih, objektivno rijetki mogu parirati, pa i ako dobiju pojedinu bitku, i to je najčešće više na njihovu štetu.

Osobito ako se spuste na njegovu razinu komunikacije. Stoga predsjednik stalno provocira i očito će u tome ustrajati, to više jer dio javnosti, u okolnostima kad je politička oporba toliko rascjepkana i bez politički karizmatičnih osobnosti da zapravo i ne postoji, to i te kako cijeni. Zato su mu skloni štošta progledati kroz prste. Iako je to dugoročno na štetu pravne države, moralnih principa i političke stabilnosti.