Petak je, 30. srpnja, pet minuta do podne. Pedesetak ljudi, većinom stranaca, natiskalo se na mali autobusni kolodvor turističkog gradića na jednom od većih otoka, na razmeđu Kvarnera i Dalmacije. Početak je udarnog vikenda i putnici nestrpljivo čekaju autobus za 70-ak kilometara udaljen Zadar, jedinu međužupanijsku liniju koja spaja to turističko mjesto s nekim većim gradom.
Prema voznom redu, autobus je već trebao krenuti put Zadra, ali iz neshvatljivih razloga još ga nema na vidiku. Pet minuta nakon službenog polaznog vremena, istaknutog na unaprijed kupljenoj karti, peronu prilazi putnički kombi jedine prijevozničke tvrtke koja trenutačno vozi na spomenutoj relaciji. Shvativši da putnika ima triput više nego mjesta u kombiju, šofer s mobitelom na uhu ubacuje u rikverc i nestaje negdje iza kolodvorske zgrade. Među putnicima nevjerica. Neki od njih hvataju u Zadru autobus za Šibenik i Split na koji, sad je već sigurno, ne stižu, drugi imaju dogovoren sastanak ili pregled u bolnici.
Ali rješenje postoji. Sred gomile stvorila se prodavačica putničkih karata iz kolodvorske agencije. Obraća se domaćim putnicima i konspirativno ih obavještava da pravi autobus dotične prijevozničke tvrtke na peron stiže uskoro, ali tko želi, može se ukrcati u putnički kombi kojem će do plaćene destinacije trebati nešto manje vremena nego autobusu. Taman da se stigne na drugi bus za daljnji put prema jugu ili na dogovoren pregled. Tako je i bilo – strancima autobus, domaćima kombi.
Ovakav nezapamćeni kaos u javnom prijevozu, koji se može vidjeti i na drugim manjim autobusnim kolodvorima, nije posljedica nečijeg nemara ili, nedajbože, dekoncentracije dežurnog dispečera uzrokovane teškim ljetnim mamurlukom. Razlog za to što današnje putovanje autobusom evocira scene iz izvrsnog filma Slobodana Šijana „Tko to tamo peva“ bizarni je propis Ministarstva mora, prometa i infrastrukture iz doba lanjskog lockdowna. Naime, početkom svibnja prošle godine, uoči ublažavanja drastičnih protupandemijskih mjera, Ministarstvo je objavilo „Obavijest“ autobuserima s dozvolama za obavljanje prijevoza putnika da „započnu obavljanje prijevoza putnika na županijskim i međužupanijskim linijama za koje procjenjuju da ih je moguće održavati.“
Pritom napominju da „prijevoznici zbog neobavljanja prijevoza putnika na odobrenim županijskim, međužupanijskim i međunarodnim linijama za koje procijene da ih nije moguće održavati iz organizacijskih ili ekonomskih razloga neće biti sankcionirani za razdoblje u kojem su izvanredne mjere na snazi.“ Unatrag godinu dana mjere su se mijenjale desetak puta, a danas ni približno nisu stroge kao u svibnju 2019. godine. Prijevoznici, unatoč tome, i dalje imaju pravo sami birati kada će i kako voziti. Lišavajući ih bilo kakvog ekonomskog rizika, Ministarstvo tako ide naruku privatnim autoprijevoznicima, a na štetu građana. Na stranu turisti, koji će iz Hrvatske ponijeti uspomene kao iz kakve južnoameričke planinske provincije. Ovim neshvatljivim pogodovanjem prijevoznicima prije svega su ugroženi lokalni stanovnici i njihovo osnovno pravo na dnevne migracije.
Slučaj s autobusnim prijevoznicima samo je jedan od pokazatelja da je Hrvatska ovogodišnju turističku sezonu dočekala poluspremno. Slično je i sa zdravstvenim uslugama, poštom, telekomunikacijama... OK, valja biti fer pa priznati da se do početka srpnja nije znalo kakva će biti ljetina. Zbog toga kafići, restorani, hoteli i trgovine nisu željeli riskirati sa zapošljavanjem. Sada kada je sezona na više od 70 posto prometa od one pretpandemijske 2019., a broj gostiju u pojedinim destinacijama premašuje dosadašnje rekorde, radnici u turizmu padaju s nogu, zbog čega je i kvaliteta usluge na nižoj razini.
Međutim, usluge koje osigurava javni sektor moraju funkcionirati besprijekorno. Preko sporadičnih incidenata s otkazivanjem rezervacije smještaja domaćim gostima u posljednji trenutak i pohlepe jednog dijela ugostitelja koji mjesto u restoranu uvjetuju količinom potrošenog novca još se i može prijeći. Ali zatajivanje javne infrastrukture, koju je dužna održavati država, neoprostivo je i dugoročno štetno.
Video - Omiljeni ZET-ov vozač busa: "Od 1995. svaki dan na mikrofon pozdravljam putnike, nekad mi i zaplješću"