Poštovani čitatelji,
Specijal posvećen tridesetoj obljetnici stradanja grada heroja možda je jedan od najzahtjevnijih projekata koje smo radili u Večernjem listu. Više je razloga za to. Prvo, Vukovar je ponajprije sjećanje - intenzivno utisnuto u opću nacionalnu memoriju, no i vrlo snažan intiman moment. Vukovar je i simbol jednog naroda, jedne države i njezine borbe za samostalnost. No, prije svega, Vukovar je priča o sudbinama tisuća poznatih i nepoznatih ljudi koji su se 1991. našli usred apokalipse.
Njihovi strahovi, nade, njihova nadljudska borba na neki su se čudesan način prenijeli na cijelu Hrvatsku. Zato je pad Vukovara bio i ostao nacionalna tragedija, čije su se goleme emocije, na sreću, kanalizirale u inat i otpor agresoru u cijeloj Hrvatskoj. Tragedija nije prerasla u apatiju. Poraz je postao pobjeda. Trideset godina poslije Večernjakovi novinari, suradnici i povjesničari pokušali su ispričati priču lišenu mitomanije i politikantstva, svjesni kako mnogi Vukovarci i dalje traže svoje najbliže. Za ovu je priču stoga trebalo, osim uredničkog nerva, i puno empatije. Zato sam uređivanje specijala povjerio Marini Borovac, iskusnoj reporterki Večernjeg lista.
Za reportera je jedna od najvažnijih osobina umijeće uspostavljanja povjerenja sa sugovornicima. Stoga ne čudi da se Marina odlučila za koncept u kojem su u prvom planu svjedočanstva samih Vukovaraca, a priču je nadogradila sjećanjima ključnih političkih figura iz tog razdoblja. Kombinirajući ta dva pristupa, dobili smo nužan širi kontekst priče o Vukovaru. Njezini su junaci stvarni junaci, njezine su priče emotivne priče o stvarnim herojima, onima koji su preživjeli i onima koji su stradali. Pri tome nije bježala ni od kontroverzi, odnosa prema Srbima i izazovima suživota, a ni i od (ne) izvjesne budućnosti Vukovara.
Za kraj, dopustite mi da privatiziram ovaj uvodnik i s vama podijelim svoje sjećanje na Vukovar. Kao i svake večeri tih godina, okupili bismo se, stari i mladi, oko televizora iščekujući Dnevnik HTV-a u 19.30. Bilo je to tiho gledanje, uz pokoji uzdah ili psovku. Redali su se izvještaji s ratišta, a onda u jednom se trenutku usred Dnevnika pojavio spot Zlatnih dukata „Vukovar, Vukovar“, bez riječi, bez teksta. Riječi nisu ni bile potrebne. Sve nam je bilo jasno. Samo su potekle suze dok je kao iz daljine odzvanjalo:
Ima jedan grad oduvijek mi drag
Ima jedan hrast slavonski Ima jedan grad svakom srcu drag
Ima jedan div hrvatski
Vukovar, Vukovar
Stoji dok protiču vode dunavske
Vukovar, Vukovar
Gori na braniku svoje Hrvatske.
To je moje sjećanje. Sjećanje koje bi moglo biti sjećanje stotina tisuća ljudi, te večeri 18. studenoga 1991. godine.
Video: Vukovarski vodotoranj simbol je obrane Vukovara: Pogođen je s više od 600 projektila, ali nikada nije srušen!
Šteta Klariću što se tvoje novine na kioscima prodaju u svega nekoliko primjeraka. Provjeri!