Prerano za zadovoljstvo

Zanimljivo je pratiti kako više flambojantnih lijevih kolumnista s bestijalnim javnim utjecajem u vremenima kad su se borili za temeljne vrijednosti civilnog društva polako klizi prema marginama društvene relevantnosti. Ljudi su, čini se, postali zadovoljni te pomalo nekritički podržavaju novu vlast, tek joj pomalo dosađuju docirajući.

Čini se da je oštrica socijaldemokratske, pa čak i socijalno-liberalne javne riječi toliko nagrizena strahom od povratka HDZ-a da je nužno iznova uspostaviti vladavinu zdrave pameti ili, bolje rečeno, surovog i pravednog kriticizma. Naime, prvi potezi Milanovićeve vlade možda su zaslužili prolaznu ocjenu, ali ideja liberalne socijaldemokracije zaslužuje puno više, bolje i, prije svega, pametnije. A ipak, salonske socijalne liberale i socijaldemokrate u kolumnističkim redovima više će nadahnuti to što Tuđmanov sin ponovno nadzire tajne službe ili to što dr. Ivić Pašalić razmišlja o povratku u HDZ. I dok zaziru od političkih sotona njihove kolumnističke mladosti, na ruševinama postsanaderovske Hrvatske brzo se počinje graditi centralni toranj novog Kukuriku poretka, ali malo nakrivo. Pri tome naši kolumnisti gledaju kako niče taj novi toranj u Pisi i šute, ne viču: halooooo, ošli ste ukrivo, nije dobro, urušit će se...

Nije li bizarno reagirati na katarzično postizborno profiliranje hrvatske desnice, a samo potiho gunđati o činjenici da je sustav kadroviranja u javnoj upravi, javnim poduzećima i državnim tvrtkama vraćen u sedamdesete godine prošlog stoljeća kad je bilo normalno da SOUR-e (složene organizacije udruženog rada) vode politički komesari te da se na rukovodeće pozicije probije tek tu i tamo pokoji zaista sposobni menadžer? Princip stranačkog kadroviranja, u kojem je izbor stručnjaka tek izuzetak koji potvrđuje pravilo izbora političkih aparatčika, počeo je odumirati tek u doba premijerke Kosor, ali ga je Kukuriku, evo, odmah oživio umjesto da mu je zabio nož u zatiljak. Kako je moguće ne vidjeti da se svi strastveni socijaldemokrati osjećaju posramljenima i izdanima dok gledaju kako društvo ponovno klizi tamo gdje radno i intelektualno inferiorni dominiraju zahvaljujući svojim političkim i(ili) prijateljskim vezama? Klijentelizam i partitokracija svakom iskrenom socijaldemokratu i socijalnom liberalu po prirodi su gadljivi. Ipak, Kukuriku je u oko dva mjeseca na vlasti uspio srušiti sustav javnih natječaja koji je osiguravao minimum transparentnosti kao i male šanse da u fotelje predsjednika i članova uprava sjednu dobri menadžeri. Usto su navodno odustali od toga da ministri sjede u nadzornim odborima iako bi to bilo logično. Pa gdje će ministri demonstrirati ulogu države kao vlasnika ako neće u nadzornim odborima?

Svaki socijaldemokrat i socijalni liberal trebao bi imati i neki minimum instinktivne i filozofske osjetljivosti, kako za socijalna pitanja, tako i za onu najobičniju, vulgarnu nepravdu. Primjerice, je li logično i pravedno opraštati zatezne kamate poreznim dužnicima, a retroaktivno oporezivati zadržanu dividendu? Znači li to da je država blagonaklona prema onima koji nisu plaćali poreze pa je odlučila penalizirati one štedljive? Ispali bi pametniji da su si odmah isplatili dividende te za njih kupili jahte. Nadalje, dobro je što je naš vrli svijet “lijevih” kolumnista odjednom baš “socijaldemokratski” sjekirom navalio na domaći javni sektor, ali je pomalo čudno to suštinski needucirano prometanje socijaldemokrata u agresivne neoliberale. Možda im zato nisu ni primijetili usmjeravanje Hanfe u smjeru sektorske samoregulacije, tj. prepuštanje njene uprave karijeristima iz financijskog sektora. Hoćemo li sutra “mudro” prepustiti nadzor nad bankama poslovnim bankarima? Zaključno, novopečeni neoliberali neće napraviti dramu ni od drakonskog oporezivanja plaća srednjeg sloja? Ispod crte: Tupa oštrica kritike pomoći će samo lošim političarima, svima drugima će odmoći. Bez obzira na ideologije.