Prešućena poruka Hrvatskoj iz Vatikana

Prošao je posjet premijera Milanovića Vatikanu i veliki vatikanski simpozij o 20 godina dobrih odnosa Hrvatske i Svete Stolice, završilo je i zahvalno hodočašće papi Benediktu XVI. za njegov posjet Hrvatskoj, na kojem su bili svi biskupi i tisuće i tisuće hodočasnika, no jedan je detalj iz te cijele priče ostao nezamijećen (ili čak namjerno prešućen), a upravo će on određivati odnose Svete Stolice prema Hrvatskoj i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti. Radi se o naglasku iz govora vatikanskog ministra vanjskih poslova mons. Dominiquea Mambertija (može se pronaći na agenciji Zenit) koji je težište odnosa, iz vatikanske perspektive, otvoreno i jasno stavio na Apostolsku nuncijaturu u Zagrebu i novog nuncija mons. Alessandra D’Errica, preko kojega će Vatikan ubuduće voditi glavnu riječ u izgrađivanju odnosa Crkve i države kao institucija, ali i Crkve i društva kao zajednice.

Mons. Mamberti čak je izostavio u tome svome naglasku imena dvojice dosadašnjih nuncija Francisca Javiera Lozana i Roberta Cassarija spomenuvši prvoga nuncija Giulia Einaudija i sadašnjeg D’Errica kako bi jasno poručio da npr. Lozanovo bonvivanstvo i Cassarijeva nesnalažljivost, iz vatikanske perspektive, više nemaju prođu u Hrvatskoj.

Vatikanu je u ovome trenutku Hrvatska važna zbog nekoliko razloga. Na prvome je mjestu Bosna i Hercegovina kao domovina katolika i Hrvata, čiji opstanak dovodi u pitanje i opstanak same Katoličke crkve na ovome prostoru. Točnije, od Sarajeva do Filipina Katolička crkva nema tako kompaktnu zajednicu i cilj joj je da ona posve ne nestane, a nestanak joj prijeti ne samo kao civilizacijski usud nego i velikim dijelom kao nebriga i nemar subraće katolika iz Hrvatske. Mnogima u Hrvatskoj, budimo pošteni, čini se kao da u BiH žive eskimi i svemirci, a ne istorodan narod, za koji kao da je svejedno hoće li preživjeti ili izumrijeti. Katolička crkva u BiH pribijena je na križ poput njezina Spasitelja i godinama vapi za pomoći, a ona iz Hrvatske stiže u raznoraznim oblicima političkih obećanja i tlapnji ili pak crkvene ravnodušnosti, koja će svoju savjest oprati npr. jednom godišnje zajedničkim Tjednom solidarnosti s katolicima u Bosni i Hercegovini.

Vatikanu je očito dosta takve “pomoći” iz Hrvatske pa je iz Sarajeva premjestio nuncija u Zagreb, a iz govora mons. Mambertija očito je da mu daje i glavnu ulogu u kreiranju i provođenju vatikanske politike na ovim prostorima. I dok je kroz prozor svoje sarajevske nuncijature mogao gledati živu i mučeničku Kristovu Crkvu, kroz svoje zagrebačko, ksaversko okno novi nuncij ne treba daleko ni podići pogled pa da vidi konstantinovsko lice Crkve u Hrvatskoj, koje se u koncentričnim krugovima od susjednog mu “bunkera od oniksa” širi cijelom Hrvatskom.

To je upravo drugi važan interes Vatikana u Hrvatskoj, tj. vratiti joj onakvo evanđeosko lice koje će snažno prožeti cijelo hrvatsko društvo u krizi morala u kojoj se nalazimo. Vatikan ne može podnijeti dominirajući feudalni mentalitet kakav je u većine naših crkvenih lidera kao i ksenofobnu uskogrudnost nekih od njih i vječnu želju za obračunom s utvarama komunizma. Hrvatska je Vatikanu naprosto prevažna upravo u ovome trenutku kada se spremamo za ulazak u Europsku uniju pa očito, kako poručuje mons. Mamberti, ništa ne smije biti prepušteno slučaju.