Presuda ne govori
 da je hrvatska država nastala na zločinu

Od koga poslije presude hrvatskim generalima u Haagu Hrvatskoj prijeti najveća opasnost? Kao i uvijek – od političara. Počnimo od njihove prijetvornosti. Do prije nekoliko mjeseci Jadranka je Kosor zbog topničkih dnevnika progonila branitelje i neke odvjetnike, zdušno je podupirala Sanaderov akcijski plan za uhićenje Gotovine, ali je, eto, sada šokirana presudom. I ne samo da je šokirana nego ima obraza prva dočekati oslobođenog generala Čermaka, baš kao da je njegova sloboda njezina zasluga.

Šokiran je i predsjednik Josipović, premda je sve do prije nekoliko dana idealizirao Haaški sud i premda je sročio deklaraciju za Hrvatski sabor kojom je nadležnost toga suda proširena na akcije Bljesak i Oluju. Vladimir Šeks govori o pet argumenata za rušenje presude, premda je sa svojim “otkriti, identificirati, uhititi, transferirati” postao sinonim za progon generala Gotovine. Zoran Milanović upro je sve snage u dokazivanje Račanove nevinosti, premda je saborskom odlukom Račanova koalicija Haagu širom otvorila vrata za procesuiranje hrvatskih generala.
Neki od tih ljudi vode ili će voditi Hrvatsku.

Na žalost, moramo se uzdati u one koji su nam dosad bili vrlo slab razlog za uzdanje, uzdati se u kolonijalne podložnike Europske unije i velikih sila. Jesu li se sada imalo otrijeznili? Hoće li i ubuduće tepati Europskoj uniji kao “obitelji europskih naroda” ili će napokon shvatiti da su i EU i tzv. međunarodna zajednica zvjerinjak državnih interesa u kojem nemoćni, točnije, oni koji se svojom moći ne znaju poslužiti, bez iznimke gube? A čini se da hrvatska vlast, a i mnogi drugi u Hrvatskoj, u reagiranjima poslije haaških presuda opet polazi od svoje nemoći, od nemoći kao nacionalne vrline. U prvom je redu vlast trebala odmah nakon presuda reći da one nisu i presuda Hrvatskoj, da njima ništa bitno u državi nije ugroženo niti dovedeno u pitanje, da ni presuda, koliko je god strašna, ne govori da je hrvatska država nastala na zločinu ili da je agresor. Umjesto toga, najavljuje se “velika diplomatska ofenziva” kojom bi se presuda srušila i pobila teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Ma gdje? Ma kakva diplomacija? I gdje se to osim na Haaškom sudu, u žalbenom postupku, može išta postići i tko to može učiniti ako ne Gotovinini odvjetnici?

Hrvatska je sve političke, diplomatske i lobističke bitke povezane s Haagom dosad izgubila, ako se o bitkama s hrvatske strane uopće može govoriti. Sada, kada je sve gotovo i kada je evidentno da su presude u Haagu posljedica i tih izgubljenih bitaka, mač isukuju upravo oni koji su ih izgubili, koji su se predali i koji su svoja najjača oružja pred protivnikom polagali. I što mogu tim mačem postići? Ništa. On im je već davno slomljen ili oduzet. Ali mač nije slomljen ni oduzet Hrvatskoj, nitko, uključujući i haaško sudsko vijeće koje je presudilo Gotovini, Čermaku i Markaču, nije joj porekao pravo na obranu. Zašto bismo onda gradili brane i nasipe ondje gdje voda ne nadire? Istinski je zadatak hrvatske vlasti – mnogo veći od onoga koji je sama sebi odredila, to jest da ospori presudu – sprečavanje onih koji bi tu presudu mogli iskorištavati da bi Hrvatskoj naudili.

Hrvatska za to ima neoborive argumente: suverenost, međunarodni legalitet i legitimitet potvrđen i primanjem u NATO i skorim primanjem u Europsku uniju. Stoga su apsolutno nerazumni, koliko god zbog trenutačne situacije bili shvatljivi, zahtjevi da se prekinu pregovori s EU, da se povuku hrvatski vojnici iz međunarodnih snaga i slični. Dakle, Hrvatska u idućem razdoblju ima dva zadatka koja su joj nametnule haaške presude. Prvi je – ne dopustiti da je one u bilo čemu ugroze. Drugi je – nastojati Gotovininoj i Markačevoj obrani što više pomoći u žalbenom postupku, ali ne nikakvim “diplomatskim ofenzivama” kojima vlast pere nečistu savjest nego jačanjem pravne argumentacije koja jedina može uroditi plodom. Ako mislimo da bi nam netko moćan u svijetu mogao pomoći, onda težimo onome na što smo ovih dana najviše ogorčeni – težimo političkoj odluci u žalbenom postupku koja bi trebala srušiti političke presude.

Na našoj su strani pravo i dokazi, kojima se Gotovinina i Markačeva obrana maestralno služila. A sada se gdješto i nju okrivljuje, premda smo se svi uvjerili u njezinu vrijednost i premda se za povoljan ishod žalbenog postupka samo ona može izboriti. Ako vlast nešto može pomoći odvjetničkim timovima, neka pomogne. U svemu ostalome politika se treba što više odmaknuti od generala jer im je uvijek dosad donosila samo zlo. To što ona u svemu sluganski sluša strane gospodare i što bi istodobno htjela biti lijek za rane koje ti gospodari nanose Hrvatskoj i Hrvatima cijeloj je zemlji dozlogrdilo.